Sadržaj

Predgovor
Uvod: Nova revolucija
PRVI DIO: SVEMIR U REZONANCIJI
1. Svjetlost u tami
2. More svjetlosti
3. Svjetlosna bića
4. Jezik stanice
5. U rezonanciji sa svijetom

DRUGI DIO: PROŠIRENI UM
6. Kreativni promatrač
7. Zajednički snovi
8. Produženi vid
9. Beskonačno ovdje i sada

TREĆI DIO: POVEZIVANJE S POLJEM
10. Polje iscjeljenja
11. Telegram od Gaje
12. Doba nulte točke
Bilješke
Bibliografija

NOVA REVOLUCIJA

Danas stojimo na pragu revolucije - revolucije koja je smjela i duboka poput Einsteinova otkrića relativnosti. Na samoj granici znanosti rađaju se nove ideje koje prkose svim našim uvjerenjima o funkcioniranju našeg svijeta i o nama samima. Nova otkrića dokazuju ono što je religija oduvijek tvrdila: da su ljudi mnogo više od mesa i kostiju. Nova znanost u svojoj osnovi odgovara na pitanja koja su mučila znanstvenike stotinama godina, a u dubljem smislu riječi to je znanost o čudesnom. Ugledni istraživači iz cijelog svijeta i iz različitih znanstvenih disciplina već desetljećima izvode dobro osmišljene pokuse čiji rezultati opovrgavaju priznatu biologiju i fiziku. Sva ta istraživanja u svojoj cjelini pružaju nam obilje podataka o središnjoj organizacionoj sili koja upravlja našim tijelima i ostatkom svemira. Njihova otkrića su uistinu zapanjujuća. Na našoj najelementarnijoj razini čovjek nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našega postojanja.

Naše tijelo u odnosu prema svemiru ne poznaje dvojnosti - "ja" i "ne-ja" - jer ih povezuje u jedno bazično energetsko polje. Polje utječe na najviše funkcije našeg uma i izvor je informacija koje određuju rast naših tijela. Ono je naš mozak, naše srce i naše pamćenje, ono je nacrt svijeta za sva vremena. Polje, a ne mikrobi ili geni, sila je o kojoj naposljetku ovisi da li smo zdravi ili bolesni, i s kojom moramo raditi da bismo ozdravili. Pričvršćeni smo i vezani za naš svijet, i nedjeljivi od njega; naša jedina temeljna istina jest naš odnos s njim. "Polje je", kao što je Einstein to jezgrovito sročio, "jedina stvarnost."

Biologija i fizika sve do danas bile su sluškinje pogleda koje je zagovarao Isaac Newton, otac suvremene fizike. Sve naše predodžbe o svijetu i našem mjestu u njemu potječu od zamisli koje su se oblikovale još u sedamnaestom stoljeću, no koje još uvijek tvore jezgru suvremene znanosti – teorije po kojima su svi elementi u svemiru izolirani jedan od drugoga, odjeljivi i potpuno samodostatni. Ustvari su te teorije stvorile predodžbu o odvojenosti. Newton je opisao materijalni svijet u kojem pojedine čestice tvari podliježu određenim zakonima gibanja kroz prostor i vrijeme. I prije no što je Newton sročio svoje zakone o gibanju, francuski je filozof René Descartes predstavio za ono vrijeme revolucionarnu zamisao da je čovjek, kojega predstavlja razum, odvojen od mrtve tvari fizičkog tijela, koje je samo još jedna vrsta dobro podmazanog stroja. Svijet sastavljaju brojni milijuni malenih, odvojenih predmeta čije je ponašanje moguće predvidjeti. Najviše odvojen od svih njih je čovjek. Ljudi se nalaze izvan ovog svemira, i promatramo ga prema unutra. Čak je i naše tijelo na neki način odvojeno i različito od našeg pravog ja, svjesnog uma koji je promatrač.

Newtonovski svijet je možda bio svijet poštivanja zakona, no to je u krajnjoj liniji bilo samotno, pusto mjesto. Svijet je išao svojim putem, kao jedna golema mašina, bez obzira na to jesmo li mi u njemu ili ne. Newton i Descartes s nekoliko spretnih poteza otkinuli su Boga i život od svijeta materije, te čovjeka i njegovu svijest od središta našeg svijeta. Iz svemira su istrgnuli srce i dušu, tako da je u njemu ostala samo mrtva zbirka međusobno povezanih mehaničkih dijelova. I što je najvažnije, kao što se izrazio Danah Zohar u knjizi Kvantno ja (The Quantum Self): "Newtonovo gledište istrglo nas je iz tkanja od koje je satkan svemir." Naša slika o samima sebi nakon Darwinove teorije evolucije postala je još žalosnija. Po njegovoj teoriji, koju su neodarvinisti sada malo okljaštrili, ljudski život je slučajan, grabežljiv, besmislen i samotan. Ako nisi najbolji, nećeš preživjeti. Čovjek je samo slučajna pojava u evoluciji. Golema šahovnica biološkog naslijeđa svela se na samo jednu glavnu postavku - preživljavanje. Jedi druge ili ćeš biti pojeden. Čovjek je u svojoj biti genetski terorist koji djelotvorno uklanja sve slabije karike. U životu nisu ključni dijeljenje i međuzavisnost. Važno je pobjeđivati, biti prvi. Uspiješ li preživjeti, na samom si vrhu evolucijskog drveta.

Te dvije paradigme – svijeta kao stroja i čovjeka kao stroja za preživljavanje – dovele su do toga da smo danas vrlo dobro tehnološki ovladali svijetom, ali posjedujemo vrlo malo pravog znanja koje bi nam bilo od istinske važnosti. Na duhovnoj i metafizičkoj razini dovele su do osjećaja očaja i potpune osamljenosti. Također nas nisu nimalo približili osnovnim tajnama vlastitog postojanja: kako razmišljamo, kako nastaje život, kako se razbolimo, kako se jedna jedina stanica razvije u posve razvijenu osobu te što se dogodi sa sviješću kada čovjek umre. Pogled na svijet kao na mehanizirano i odvojeno mjesto ne ispunjava nas, no svejedno ga zagovaramo, čak i ako nije u skladu s našim svakodnevnim iskustvima. Mnogi pred krutim i nihilističkim činjenica o našem postojanju traže utočište u religiji koja nam sa svojim idealima jedinstva, zajednice i svrhe može donekle pomoći, no teškoća je u tome što je njezin svjetovni nazor u suprotnosti s nazorom koji zagovara znanost. Duhovni tražitelji moraju se boriti s ta dva oprečna pogleda na svijet, bezuspješno ih pokušavajući uskladiti. Poslije otkrića kvantne fizike početkom dvadesetog stoljeća taj svijet odvojenosti bi se morao srušiti jednom za svagda. Kada su pioniri kvantne fizike stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najosnovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva. Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor - kakve ih poznajemo - ustvari uopće ne postoje. Sve što možemo vidjeti, dokle nam pogled seže, jedan je dugi pejzaž od "ovdje" i "sada".

Pioniri kvantne fizike – Ervin Schrödinger, Werner Heisenberg, Niels Bohr i Wolfgang Pauli – nekako su naslutili da su stupili na zabranjeno, metafizičko područje. Ukoliko su svi elektroni posvuda i istovremeno povezani, to ukazuje na neku duboku istinu o prirodi cijeloga svijeta. Da bi shvatili dublju istinu neobičnog subatomskog svijeta kojeg su promatrali, okrenuli su se klasičnim filozofskim djelima. Pauli je istraživao psihoanalizu i arhetipove te kabalu, Bohr je proučavao kinesku filozofiju i taoizam, Schrödinger se zadubio u hindusku filozofiju, a Heisenberg u u starogrčku Platonovu teoriju. Pa ipak, nisu uspjeli izraditi koherentnu teoriju o duhovnim implikacijama kvantne fizike. Niels Bohr objesio je na svoja vrata natpis "Radovi u tijeku – filozofima ulaz zabranjen." Kvantna teorija ostala je nedorečena i na čisto praktičnom području. Bohr i njegovi suradnici sa svojim eksperimentima i razumijevanjem došli su samo do određene točke. Njihovi pokusi o kvantnim učincima odvijali su se u laboratoriju, sa neživim, subatomskim česticama. Odatle su znanstvenici iza njih prirodno pretpostavili da taj neobični kvantum postoji samo u svijetu mrtve tvari, a da se sve što je živo još uvijek ravna po zakonima Newtona i Descartesa. Takvo je razmišljanje oblikovalo cijelu modernu medicinu i biologiju. Čak se i biokemija oslanja samo na Newtonovu silu i koliziju.

A što je s nama? Odjednom smo se našli u središtu svih fizičkih procesa, no nitko to nije u potpunosti prepoznao. Kvantni pioniri otkrili su da je čovjekova uključenost u materiju od ključnog značaja. Subatomske čestice postoje u svim mogućim stanjima sve dok ih mi sa svojim promatranjem ili mjerenjem ne ometemo; tek tada se, napokon, smire i materijaliziraju u nešto stvarno. Naše promatranje – ljudska svijest –apsolutno je ključno za to da iz tog subatomskog strujanja zaista nastane nešto određeno, međutim ni Heisenberg ni Schrödinger nisu u nijednoj od svojih jednadžbi u obzir uzeli ljudski čimbenik. Obojici je bilo jasno da je čovjek na neki način ključ, no nisu znali na koji ga način uključiti. Sa stajališta znanosti, čovjek je još uvijek bio odvojen od svijeta i promatrao ga je izvana prema unutra. Sve te nepovezane niti kvantne fizike nisu nikada bile objedinjene u koherentnu teoriju, a kvantna je fizika reducirana na iznimno uspješno tehnološko oruđe nužno za proizvodnju bombi i moderne elektronike. Filozofske implikacije su zaboravljene, a sve što je preostalo imalo je svoje praktične koristi. Većina današnjih fizičara bila je spremna prihvatiti bizarnu prirodu kvantnoga svijeta jer njegova matematika - na primjer, Schrödingerova jednadžba - tako dobro djeluje, a na njegove osobine koje se ne slažu s očekivanim samo su odmahnuli glavom.4 Kako elektroni mogu biti povezani sa svime odjednom? Kako je moguće da elektron ne može postojati kao određena pojedinačna stvar, sve dok ga ne počnemo proučavati ili mjeriti? I kako bi u svijetu moglo postojati bilo što stvarno ako svaka stvar - prije no što ju počnemo pobliže promatrati – nije ništa drugo do privid?

Njihov odgovor je bio da postoji jedna istina za sve maleno i druga istina za nešto mnogo veće, jedna istina za stvari koje su žive a druga za nežive stvari; i preporuka da prihvatimo ta očita proturječja kao što smo prihvatili osnovni Newtonov aksiom. To su pravila koja vladaju svijetom i jednostavno ih trebamo prihvatiti. Matematika 'štima' i to je sve što je važno. Mala skupina znanstvenika raspršenih po cijelom svijetu nije bila zadovoljna rutinskim razumijevanjem kvantne fizike. Bio im je potreban kvalitetniji odgovor na brojna i velika pitanja koja su ostala nerazriješena. U svojim istraživanjima i pokusima nastavili su od točke do kojeg su stigli pioniri kvantne fizike, i počeli prodirati dublje. Nekoliko istraživača ponovno je počelo razmišljati o pojedinim jednadžbama koje su u pravilu svi izostavljali iz kvantne fizike. Te jednadžbe su određivale takozvano polje nulte točke – more mikroskopskih vibracija u prostoru između stvari. Došli su do zaključka da ukoliko polje nulte točke uključimo u našu sliku o najosnovnijoj prirodi materije tada je sama osnova našeg svemira valovito more energije, jedno ogromno kvantno polje. Ukoliko je doista tako, tada je sve povezano sa svim ostalim, poput kakve nevidljive mreže. Otkrili su također da smo svi sastavljeni od istog osnovnog materijala. Na svojoj najosnovnijoj razini živa su bića, uključujući i ljude, svežnjevi kvantne energije koji neprestano izmjenjuju informacije s tim neiscrpnim morem energije. ®ive tvari emitiraju slabu radijaciju koja je ključni aspekt bioloških procesa. Informacije potrebne za sve životne procese - od međustanične komunikacije do izuzetno opsežnih procesa reguliranja DNK - pristižu putem razmjene informacija na kvantnoj razini. Ispostavilo se da sukladno kvantnim procesima djeluje čak i čovjekov um koji je, navodno, potpuno van zakona materije. Misli, osjećaji i sve druge, više kognitivne funkcije povezane su s kvantnim informacijama koje istovremeno pulsiraju kroz naš mozak i tijelo. Ljudska percepcija rezultat je međudjelovanja subatomskih čestica našeg mozga i mora kvantne energije. Doslovce rezoniramo s našim svijetom.

Njihova otkrića bila su izuzetna i heretična. Jednim udarcem osporili su mnoge temeljne biološke i fizičke zakone. Ono što su vjerojatno otkrili ne predstavlja ništa manje nego ključ za sve obrade i razmjene informacija u našem svijetu, od međustanične komunikacije do percepcije svijeta općenito. Ponudili su odgovore na neka od najdubljih bioloških pitanja o ljudskoj morfologiji i živoj svijesti. Ovdje, u takozvanom «mrtvom» prostoru, možebitno leži ključ samog života. I ono što je možda najvažnije - dokazali su da smo na najosnovnijoj razini svi jedni s drugima povezani, kao i sa svijetom. Eksperimentalno su pokazali da bi mogla postojati životna sila koja prožima cijeli svemir, a koju neki nazivaju kolektivna svijest, a teolozi Sveti Duh. Pružili su uvjerljivo objašnjenje mnogih pojava u koje čovječanstvo vjeruje već stoljećima, a za koje dosada nije bilo čvrstih dokaza i primjerenog objašnjenja: od djelovanja alternativne medicine i molitve do života poslije smrti. U određenom smislu, mogli bismo reći da su nam dali znanost o religiji. Njihovo viđenje je - za razliku od newtonowskog ili darwinovskog pogleda - životu vratilo vrijednost. Njihove nove ideje, sa svojim implikacijama reda i nadzora, mogle bi nas ovlastiti. Čovjek više nije tek slučajan proizvod prirode. Naš svijet je osmišljen i temelji se na jedinstvu, a svatko u njem ima svoje mjesto i važnu ulogu. Naši postupci i misli zaista nisu nevažni – štoviše, ključni su za stvaranje našega svijeta. Čovjek nije više odvojen od drugog čovjeka. Ne radi se više o "nama" i "njima". Više nismo na rubu našeg svemira – kao vanjski promatrači koji gledaju prema unutra. Sada možemo opet zauzeti mjesto koje nam pripada, u središtu našeg svijeta.

Ove ideje su dočekane kao izdajničke, a znanstvenici koji su ih zagovarali u mnogim su se slučajevima morali boriti protiv dobro utvrđenog i neprijateljski nastrojenog establišmenta. Njihova istraživanja trajala su trideset godina, uglavnom nepriznata i potisnuta, ali ne zato što su bila nekvalitetna. Svi ti znanstvenici izveli su besprijekorne pokuse, a dolazili su iz najuglednijih ustanova: sveučilišta Princeton i Stanford te vrhunskih instituta u Njemačkoj i Francuskoj. Međutim, svojim su pokusima ugrozili brojne doktrine koje se smatraju svetima budući da predstavljaju samu jezgru suvremene znanosti. Njihove nove zamisli nisu se uklopile u prevladavajući znanstveni pogled po kojemu je svijet tek stroj. Kada bi priznali te nove zamisli morali bi se odreći mnogočega od onoga u što vjeruje suvremena znanost i morali bi, u neku ruku, krenuti od samog početka. Stara garda to nije željela. Nove se ideje nisu slagale s uvriježenim pogledom na svijet i stoga su morale biti pogrešne. No, prekasno je. Revolucija je nezaustavljiva. Znanstvenici predstavljeni u ovoj knjizi samo su neki izabrani pioniri, manji dio većeg pokreta.5 Njihovim stopama idu mnogi drugi koji provode eksperimente, osporavaju i modificiraju njihova stajališta; ukratko, djeluju kao i svi pravi istraživači. Priznata znanost, koja sada odbacuje te informacije jer se navodno ne uklapaju u znanstveni pogled na svijet, prije ili kasnije morat će uskladiti svoje nazore s novim podacima. Vrijeme je da Newtona i Descartesa postavimo na pravo mjesto, kao proroke povijesnog pogleda koji je nadmašen. Znanost je proces razumijevanja svijeta i nas samih, a ne niz za sva vremena zacementiranih pravila; kad se uvodi novo često je potrebno odbaciti staro.

Polje je priča o ovoj revoluciji koja je u tijeku. Kao i mnoge revolucije, započela je s malim žarištima pobune u kojima se okupila snaga i pokretačka sila pojedinaca – proboj na jednom području, otkriće na nekom drugom – a ne s jednim velikim pokretom reforme. Premda su ti istraživači upoznati s radom svojih kolega, to su muškarci i žene u laboratoriju koji često nemaju posebne želje da se pri eksperimentima upuštaju i u razmišljanja o svim mogućim implikacijama svojih spoznaja, ili nemaju uvijek dovoljno vremena da ih postave u kontekst drugih, najnovijih znanstvenih dokaza. Svi ti znanstvenici uputili su se na istraživačko putovanje i svatko od njih otkrio je svoj komadić kopna, no nitko nije bio dovoljno hrabar da ga proglasi kontinentom. Polje je jedan od prvih pokušaja da se sva ta različita istraživanja povežu u jednu kohezivnu cjelinu. Ova knjiga također daje znanstvenu potvrdu područjima koja su dosada u velikoj mjeri bila u domeni religije, mistike, alternativne medicine i novodobnih spekulacija. Premda je cjelokupni materijal ove knjige utemeljen na čvrstim činjenicama znanstvenih eksperimenata, povremeno sam se, uz pomoć pojedinih znanstvenika, morala upustiti u spekulaciju o načinu na koji je sve to povezano. Zato želim naglasiti da je ova teorija – kao što bi se rado izrazio dekan emeritus princetonskog sveučilišta Robert Jahn – još u radu. Neke od dokaza znanstvenih eksperimenata koje smo predstavili u Polju neovisne skupine još nisu ponovile. Kao i svaka nova ideja koja se još oblikuje, i Polje je tek rani pokušaj da se pojedinačna otkrića povežu u koherentan model čiji dijelovi će u budućnosti svakako biti popunjeni.

Također, prisjetimo se poznate izreke koja kaže da se ispravnu ideju nikada ne može definitivno dokazati. Najviše što znanost može postići je da opovrgne pogrešne ideje. Mnogi su već pokušali diskreditirati predstavljene nove zamisli koje su rezultat kvalitetnih eksperimenata dobrih znanstvenika, no dosada u tome još nitko nije uspio. Dokle god otkrića ovih znanstvenika netko ne ospori ili poboljša - ona su valjana. Ova knjiga napisana je za laike i da bi neke prilično složene ideje učinila zanimljivim, često sam morala upotrebljavati metafore koje predstavljaju samo grubu približnost istine. Tu i tamo će radikalno nove zamisli od čitatelja zahtijevati povećanu pažnju i ne mogu obećati da će štivo uvijek biti lagano. Brojni koncepti su prilično teški jer smo naviknuti na newtonowski i kartezijanski način razmišljanja po kojem je sve odvojeno i cjelovito.

Na kraju, važno je naglasiti da ništa od napisanog nije moje otkriće. Ja sama nisam znanstvenica; novinarka sam i povremeno interpretatorica. Pljesak zaslužuju većinom nepoznati muškarci i žene u laboratorijima koji su otkrili i shvatili izuzetnost u uobičajenim, svakodnevnim stvarima. Često ni sami nisu bili svjesni da su tijekom svojeg rada postali tražitelji u fizici nemogućega.
Lynne McTaggart, London, srpanj 2001.