Unilever: priča o dva svijeta

Andreja Pavlović Andreja Pavlović, partnerica i starija savjetnica u konzultantskoj kući Hauska & Partner. Bavi se izgradnjom odnosa i upravljanjem ključnim pitanjima za održivost organizacija te savjetovanjem u svezi primjene društveno odgovornog poslovanja i sudjelovanja javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša.

Bez kvartalnog izvještavanja, molim

Iako se njegovo ime najčešće veže uz Sustainable Living Plan, preuzimajući kormilo Unilevera u siječnju 2009. godine Paul Polman odlučio se na smion i gotovo nezabilježen potez u korporativnom svijetu, računajući kako ga neće otpustiti baš prvi dan. Kako bi se posvetio dugoročnim ciljevima i dizajniranju održivih poslovnih modela, sposobnih generirati razumni povrat, odlučno je rekao "ne" izradi opsežnih kvartalnih izvještaja i smjernica za zaradu londonskom Cityju. "Morali smo se oduprijeti iskušenju da radimo isključivo za sljedeće brojeve", objasnio je kasnije Polman svoj potez. Pojedini zabrinuti ulagači povukli su svoje uloge, a kako su mnogi očekivali nastavak loših vijesti cijena dionice Unilevera pala je za osam posto.

Pa ipak, Polman se nije previše zabrinuo uvjeren da će se Unileverovi rezultati sigurno odraziti u vrijednosti dionice. Štoviše, otišao je i nekoliko koraka dalje. Pozvao je dioničare da negdje drugdje ulože svoj novac ukoliko im se ne sviđa novi dugoročni model kreiranja vrijednosti, a poslao je i poruku hedge fondovima da nemaju što tražiti u Unileveru jer "ljudi koji upravljaju tim fondovima nisu zainteresirani za dugoročne interese naše tvrtke".

Sasvim neortodoksno ponašanje u okruženju kojim prevladava imperativ kratkoročne zarade postalo je brutalno izravno kad je u Davosu 2010. godine ljude iz hedge fondova opisao kao one "koji bi prodali i svoju baku ukoliko bi na tome zaradili". Kada nešto slično tvrde akademičari poput Mintzberga - opisujući opsjednutost brojevima koji moraju izgledati dobro od kvartala do kvartala jer je pažnja dioničara usmjerena samo na kratki rok - to sigurno ima drugačiju težinu nego kada takva izjava stigne od čelne osobe globalnog diva u segmentu robe široke potrošnje. Poslije će Polman znati reći da se tu njegovu izjavu, nažalost, često citiralo, ne odustajući ipak od stava da mnoštvo menadžera danas odlučuje u ime kratkoročnih ciljeva, umjesto dugoročnih društvenih interesa. "Riječ je zapravo o špekulantima koji nastoje zaraditi jako puno novca."

Iako tvrdi da je kapitalist u srcu i da kapitalističko društveno uređenje ni jednim svojim potezom ne dovodi u pitanje, nema sumnje da je Polman "skinuo" ideološki obojene naočale pa uspijeva - za razliku od mnogih drugih poslovnih lidera - vidjeti okrutnu stvarnost o kojoj bez ustručavanja javno progovara. Dioničari se danas lako i brzo povlače iz bilo koje kompanije, a Polman jasno naznačuje trend. Dok su 1960. godine dionice Unilevera u posjedu dioničara prosječno ostajale dvanaest godina, već 1996. godine prosjek je pao na samo pet godina, a danas na manje od godinu, ponekad i šest mjeseci. Dioničari Unilevera - a broje se na tisuće, pa čak i na milijune - često imaju različite ciljeve: neki očekuju što brži povrat, neki žele veću dividendu, a neki brži rast. "Jako je teško upravljati kompanijom ako pokušavate zadovoljiti interese svih svojih dioničara. Stoga, umjesto da vrijeme trošimo na ugađanje kratkoročnim interesima, nastojimo identificirati one ulagače koji se ugodno osjećaju s našim modelom dugoročnog rasta", polazišna je točka načina razmišljanja kojim Unilever pod Polmanovim vodstvom mijenja vlasnički portfelj kako bi dobio prostor za usmjeravanje poslovnog modela na dugoročnu perspektivu poslovanja.

No zašto Polman želi ovaj prostor? Što ga je motiviralo da svoj prvi potez usmjeri upravo na dioničare? Ima li se na umu njegovo poznavanje industrije koja zbog stalnog pritiska na poboljšanja slovi kao jedna od najkompetitivnijih, izvjesno je da se na svoje prve poteze nije odlučio nepromišljeno. Po svemu sudeći, privučen mogućnostima koje nudi Unilever, tvrtka sa 150 milijuna kupaca dnevno u više od 170 zemalja svijeta, shvatio je da mu se kao čelnoj osobi pruža jedinstvena prilika učiniti nešto pozitivno za kompaniju i društvo, u skladu s njegovom vizijom poželjnog ponašanja biznisa u 21. stoljeću. Uspije li, razuvjerit će ne samo kritičare i cinike koji budno prate poslovne rezultate Unilevera, već i one koji osporavaju postavku da biznis može i treba djelovati u korist društva i okoliša, čime ujedno najbolje štiti svoje interese i interese dioničara.