Na prvoj konferenciji o kolektivnoj inteligenciji sudjelovalo je dvadesetak interesantnih predavača, poput Yochaia Benklera i Jonathana Zittraina s Harvarda, Roba Millera s MIT-a, Boba Krauta s Carnegie Mellona, Anite Woolley i Chrisa Chabrisa s ranije spomenutog CMU-a i Union Collegea, Lade Adamic i Scotta Pagea s University of Michigan (listu predavača, program i video predavanja potražite na www.ci2012.org, op.ur.). Riječ je redom o ljudima koji dolaze iz različitih znanstvenih disciplina, a koji zasigurno imaju što za reći o fenomenu kolektivne inteligencije. Neki od njih dolaze s područja društvenih znanosti, sociologije, socijalne psihologije te ekonomije, a neki su - vrlo interesantno - biolozi poput Deborah Gordon sa Stanforda te Iaina Couzina s Princetona.

Kao brucoš, studije sam započeo davne 1970. godine. Još se dobro sjećam kako sam u časopisu Scientific American, na drugoj godini studija, pročitao odličan članak Marvina Minskyja s MIT-ja o umjetnoj inteligenciji. Njegova vizija izuzetno me zaintrigirala zapalivši poput iskre vatru interesa za računalnu znanost i računala u kontekstu "tehnologije koja ubrzano mijenja lice i naličje svijeta".

Čitajući članak zabrinulo me što se - po autorovu tadašnjem mišljenju - proces odvijao toliko brzo da je bilo predviđeno kako će se svi problemi područja riješiti do završetka mog fakultetskog obrazovanja pa ću zbog toga ostati bez realne mogućnosti zaposlenja. Toliko sam se uplašio da sam pomislio prekinuti studije što bih na koncu i učinio da me kolega, student četvrte godine istog usmjerenja, nije razuvjerio. Rekao mi je kako se do kraja 1974. godine definitivno neće "sve riješiti" na području umjetne inteligencije i definitivno je bio u pravu jer se ni danas, četrdeset godina kasnije, nismo previše pomakli u tom smislu.

Štoviše, smatram kako pristup za koji smo se odlučili na Center for Collective Intelligence doista obećava riješiti ultimativne probleme umjetne inteligencije i to tako što odbacuje ideju kako inteligencija primarno treba potjecati od računala. Brojne su, naime, inteligentne aktivnosti koje ljudska bića mogu izvoditi, isto kao što su brojne inteligentne aktivnosti koje računala mogu izvoditi. Pa ipak, ljudska bića i dalje prednjače u tome te ih računala još uvijek ne mogu, a čini mi se kako nikada i neće moći, u tome posve slijediti.

Međutim, kada povežemo ljudsku i računalnu inteligenciju, kada ih potaknemo na suradnju te kada shvatimo da je upravo njihovo povezivanje ultimativni cilj (za razliku od toga da se inzistira na računalima), tada nove vizure stvaranja inteligentnih sustava same od sebe počnu izvirati. Riječ je, naime, o presudno važnim mogućnostima koje se prema mojemu mišljenju otvaraju na području kolektivne inteligencije.

Shodno tome, završno pitanje o kojem bismo trebali promišljati samo se od sebe nameće: "Na koji način će nam nove vrste inteligencije pomoći da jednom zauvijek shvatimo što to znači biti 'ljudsko biće', što to znači biti 'čovjek' te koja je naša prava uloga na ovom planetu?"

Vjerojatno bismo se brzo složili oko toga je inteligencija najvažnija čovjekova "imovina". O sebi volimo promišljati kao o "inteligentnim bićima" koja se upravo po inteligenciji razlikuju od životinja te se volimo uzdizati na pijedestal "najinteligentnijih bića" na planetu.