Ivan: Pojasnit ću kroz primjer. Mi redovito peremo zube zato što nas poticaji kao što su pomisao na karijes, bol, stomatologa i zvuk brusilice motiviraju da nešto učinimo kako bismo sve to izbjegli.

Druga važna komponenta navike je rutinski odgovor na te poticaje. Kad bi rješenje za problem karijesa bilo iznimno komplicirano, takvo da svakog jutra razmišljam kako ću danas spriječiti nastanak karijesa i svakog dana imam novu metodu, tada ne bismo mogli uspostaviti naviku. Rutinski odgovor na ovaj poticaj je: četkica, pasta i dvije do tri minute četkanja. Ponavljamo li rutinski tu metodu svako jutro i svako večer, ona postaje navika.

Da bi se navika održala, mora postojati nagrada. Nagrada za četkanje su lijepi, zdravi zubi i desni, te odsustvo zadaha.

Sve to jednako vrijedi i za mindfulness. Ako sam pod stresom, to je poticaj. Prijeti li mi neuspjeh u poslu, otkaz ili razvod, tada postoji motivacija da nešto učinim. S druge strane, ukoliko mi je u životu lijepo i ugodno, tog poticaja nema. Zašto bih sjeo i prakticirao mindfulness ako mi je i bez toga lijepo? Nadalje, metoda prakticiranja je jednostavna i rutinski ponovljiva. Konačno, nagrade su sloboda biranja odgovora, smanjenje broja neželjenih reakcija, kvalitetniji odnosi, te sveukupno sretniji život.

Daniela: Mi smo bića navika, a ne discipline. Na samom početku naglasili smo kako su neke navike problem. Pa ipak, dobro je što se taj problem može riješiti onime u čemu smo već dobri - u stvaranju novih navika.

Mihajlo: U tome je doista ključ uspjeha u praksi: stvaranje navike koja se ustrajno ponavlja ključni je sastojak važan za napredovanje. Za to ne treba posebno obrazovanje niti posebna inteligencija. Štoviše, svatko od nas sposoban je usvojiti novu naviku. U vojsci nadređeni često znaju reći "nisi ovdje da misliš, nego da radiš što ti se kaže". Nalik tome, u vježbanju mindfulnessa možemo kazati kako nismo tu da mislimo, već da slijedimo jednostavnu uputu koju praksom pretvaramo u naviku. Razlog za takvo postupanje je jednostavan: um ne voli da netko propitkuje njegovu logiku i obrasce funkcioniranja, pogotovo kada se radi o njegovu vlasniku. Stoga se u nastojanju da nas obeshrabri od redovnog vježbanja služi raznim smicalicama: "prodaje" nam zanimljive ideje, čini nas pospanima, pjeva nam pjesmice, govori nam da je sav taj trud nepotreban i beskoristan. Šapuće nam mnogo drugih sličnih stvari.

Ako na svaku takvu provokaciju osoba zastane s praksom, uvježbavanju uma brzo će doći kraj. Međutim, ako se ustrajno držimo uputa, naš um nema drugog izbora nego se u nekom trenutku primiriti. Zato je za uspjeh u mindfulnessu ključna redovitost, odnosno svakodnevno djelovanje u malim "dozama" na duge staze.

Uvijek mi je zanimljivo promatrati ljude koji početkom tečaja nisu mogli mirno sjediti više od minute kako potom bez problema mirno sjede promatrajući vlastiti um dulje od sat vremena.