Različitost - put do jedinstva

Svaka promjena započinje s promjenom smisla. S druge strane, svatko doživljava svijet na svoj način. Ključna su zato ova pitanja:
- je li moguće pronaći zajednički smisao, a istovremeno uvažavati različitosti?
- postoji li neki način na koji organizacije mogu stvoriti osjećaj zajedničkog smisla, a da pritom ne prisiljavaju djelatnike na prihvaćanje tuđeg mišljenja?

Ovdje nailazimo na paradoksalnu situaciju: ako pozorno slušamo različite interpretacije, tada ne možemo ne uvidjeti kako one potječu iz istog centra. A kako raste svjesnost o tom jedinstvu unutar raznolikosti, odnosi sudionika mijenjaju se nabolje. Razvija se razumijevanje, uočavaju se zajedničke težnje, snovi i nadanja unutar jasne i neskrivene različitosti pa se tada u odnosima počinju događati čudesne stvari. Ljudi se otvaraju jedni drugima, postaju kolege u pravom smislu te riječi. Stare povrede i loša iskustva odjednom se zaboravljaju. Započinje istinska suradnja: bez suzdržavanja, povlačenja i čekanja na tuđe vodstvo. Ljudi se aktivno preispituju jer rade na problemu koji im je važan i i kojeg postavljaju ispred starih konflikata i poteškoća. Kada otkriju zajednička stremljenja, sami traže suradnju bez obzira na nekadašnja neslaganja.

Tijekom života vidjela sam nevjerojatne primjere pokretanja grupe nakon identifikacije zajedničkog interesa. Naime, jednom kada se na poslu otkrije smisao koji je svima podjednako važan, ljudska suradnja podiže se na nove, prvotno neslućene razine. Okupljeni oko zajedničkog cilja, ljudi prelaze preko starih nesporazuma, svjesni da su jedni drugima potrebni. Spremni su unaprijediti međusobne odnose jer shvaćaju da jedino tako mogu ostvariti vlastite težnje.


Ljudi često iznenađuju

Društvo u kojem danas živimo trivijalno definira čovjeka te ga uobičajeno svrstava u određenu "kućicu" - neku specifičnu kategoriju. Razlog tome leži u upitnim dostignućima moderne psihologije i općoj prezauzetosti koja nas onemogućava da nekoga doista i upoznamo. Neuspješne organizacijske promjene uvijek rezultiraju "krivcem". Menadžeri obično primjećuju samo one zaposlenike koji "usporavaju" i "sabotiraju" njihove sjajne planove - sve one koji se "opiru" - tvrdoglave i preplašene ljude koji "uporno žive u prošlosti." Pritom sami sebe također etiketiraju, ali mnogo velikodušnije, nazivajući se "inovatorima", "začetnicima" ili "kulturalnim kreativcima".

Nedavno sam na dar dobila majicu koja na poleđini nosi sjajni moto: "Ne možeš mrziti čovjeka kojeg dobro poznaješ." Nažalost, usprkos navedenoj istini, u današnjim uvjetima stalne žurbe i stresa nemamo vremena slušati tuđe životne priče niti pokazujemo istinsku želju da nekoga doista upoznamo kako bismo razumjeli njegovo "čudno" ponašanje. Slušati kolege – njihove različite interpretacije i životne priče te razumjeti što njima ima smisla - uvijek vodi do transformacije odnosa. Pomno slušanje, naime, uvijek zbližava. Čak i kada nema simpatija ili odobravanja za ponašanje sugovornika, iskrenim pomnim slušanjem nadilazimo vlastite predrasude i smanjujemo broj ljudi koje smještamo u kategoriju "neprijatelji." Počinjemo zamjećivati čovjeka koji sigurno ima neki valjani razlog za neko određeno ponašanje, čovjeka koji pokušava ostvariti mali doprinos u organizaciji ili zajednici u kojoj djeluje. Osjećamo da postupno nadilazimo stereotipe u našemu umu; otkrivamo kako želja za suradnjom jača. Shvaćamo kako samo zajedničkim radom možemo ostvariti promjene koje priželjkujemo vidjeti u svijetu.