Osvit sustavskog liderstva

Duboke promjene, nužne za učinkovitije rješavanje gorućih problema današnjice, neizostavno traže drugačiji tip lidera: sustavskog lidera koji promiče, potiče i katalizira kolektivno liderstvo.

Smrt Nelsona Mandele krajem 2013. godine dirnula je cijelo čovječanstvo. Toga dana kao da je svijet stao; svi zajedno sa sjetom smo se prisjećali slavnog života jedinstvenog čovjeka. Međutim, usmjerenost na Mandelina postignuća ostavila je u sjeni prave uzroke i razloge njegova snažna utjecaja na Južnu Afriku te na svijet u cjelini. Mandela je, naime, iznad svega drugoga u sebi utjelovio istinskog sustavskog lidera koji je promicao, poticao i katalizirao kolektivno liderstvo. Na različitim razinama i na mnogo načina radio je na ozdravljenju društva te se maksimalno trudio povezati krhotine podijeljene zemlje kako bi se nacija suočila s gorućim problemima koji su neizostavno tražili suradnju.

U četiri burne godine - nakon izlaska iz zatočeništva 1990. godine do prvih južnoafričkih izbora - Mandela se angažirao na brojnim frontovima te je, između ostalog, u prethodno zabranjenoj političkoj stranci crnačkog stanovništva svesrdno podržao proces scenarij planiranja s ciljem stvaranja pozitivne vizije razvoja južnoafričkog društva. Mandela je uspio na jednome mjestu okupiti do tada podijeljene frakcije kako bi zajednički propitivali različite ideologije te kako bi se usuglasili oko spornih pitanja – kao što je, primjerice, bilo pitanje o tome treba li se ući u proces nacionalizacije ključnih industrija – radi izbjegavanja sukoba i podjela koje bi najvjerojatnije dovele do raspada društva.

Vjerojatno najsvjetliji primjer Mandelina sustavskog liderstva osnivanje je „Odbora za istinu i pomirbu“ (engl. Truth and Reconciliation Commission) koji je na radikalno novi način pristupio emocionalnom ozdravljenju društva povezavši crne i bijele Južnoafrikance kako bi se suočili s prošlošću i surađivali na oblikovanju poticajne budućnosti. Sama ideja da se za istim stolom okupe patnici koji su pretrpjeli teške gubitke i njihovi ugnjetavači - kako bi se konačno pogledali licem u lice, rekli si sve što si imaju za reći, oprostili si i krenuli dalje - predstavljala je veliki civilizacijski iskorak koji je istovremeno snažno utjecao na izviranje nacionalnog kolektivnog liderstva. Činjenica je, naime, da proces pomirenja i stvaranja nove vizije zasigurno ne bi uspio da nije bilo liderstva biskupa Desmonda Tutua, bivšeg predsjednika F.W. de Klerka te njima sličnih osoba.

Pa ipak, osim lidera u proces pomirenja uključene su tisuće ljudi koji su htjeli sudjelovati u stvaranju nove budućnosti svoje zemlje čime su postali utjelovljenja leitha, prastarog pojma „liderstvo“ indoeuropskog porijekla koje doslovno znači iskoračiti, prijeći prag i zanemariti sve ono što bi nam moglo stajati na putu.

U čitavom svijetu danas se, više nego ikada ranije, osjeća potreba za sustavskim liderima jer je svijet suočen s brojnim sustavskim problemima koji se ne mogu riješiti pomoću tradicionalnih institucija autoritarne hijerarhijske strukture. Problemi poput klimatskih promjena, degradacije prirodnog okoliša, nestašice vode, nezaposlenosti mladih, siromaštva ili nejednakosti zahtijevaju nove oblike suradnje brojnih organizacija, sektora ili država. Na osnovama navedene potrebe, u proteklom desetljeću stvorene su brojne inicijative za suradnju na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Međutim, većina inicijativa nije uspjela uglavnom zbog toga što nisu uspjele razviti kolektivno liderstvo unutar i između suradničkih organizacija.

Svrha ovog članka ogleda se u tome da s čitateljima podijelimo sve što smo do sada naučili o sustavskim liderima i njihovu značaju u poticanju i kataliziranju kolektivnog liderstva. Nadamo se da ćemo uspjeti demistificirati pojam „sustavskog lidera“ te da ćemo se i sami nastaviti razvijati u tom smjeru. Kada govorimo i pišemo o svijetlim primjerima poput Nelsona Mandele, lako je povjerovati da je riječ o posebnim ljudima iz nekih drugih sfera ljudskog postojanja koji se razlikuju od nas običnih ljudi. Međutim, moramo kazati kako smo tijekom vremena imali čast i zadovoljstvo surađivati s brojnim „mandelama“ pa su nas proživljena iskustva uvjerila da je riječ o osobama koje redom imaju slične sposobnosti koje se mogu učiti i razvijati.

Iako je istina da su formalni položaj i autoritet važni, imali smo prilike svjedočiti doprinosu brojnih sustavskih lidera na različitim pozicijama u hijerarhiji. Kao što je to Ronald Heifetz lijepo pokazao u knjizi o adaptivnom liderstvu Leadership Without Easy Answers, riječ je o osobama koje mijenjaju osnovne uvjete kako bi drugi djelatnici, a posebice oni suočeni s problemima, zajednički učili te tako napredovali u smislu pronalaženja konačnih rješenja.

Pa ipak, najviše od svega naučili smo promatrajući osobni razvoj sustavskih lidera. Sustavsko liderstvo, naime, složena je sposobnost, a oni koji se njome uspješno koriste redovito i evidentno iskazuju veliku posvećenost učenju i osobnom razvoju. Stoga boljim razumijevanjem „veža“ kroz koje oni prolaze bolje razumijemo njihovu posvećenost što nas na koncu vodi do spoznaje kako se sustavsko liderstvo ipak ne bi trebalo povezivati s misterioznim sposobnostima nekolicine odabranih.

Unatoč tome što nam je širi kulturalni kontekst i dalje čvrsto povezan s mitom o herojskom liderstvu pojedinca, u današnje vrijeme mnogi od nas pokušavaju njegovati kolektivno liderstvo. U toj potrazi za novim vodstvom otvaraju se realne prilike i mogućnosti da brže i učinkovitije zajednički učimo o sustavskom liderstvu: o čemu je tu doista riječ, kako izgleda praksa? Međutim, za sada se ne može konstatirati drugo nego da se nalazimo na „početku početaka“ učenja o tome kako katalizirati i voditi sustavske promjene, u obimu koji odgovara veličini problema s kojima smo suočeni, koje više manje svi vidimo, ali još uvijek ne možemo u cijelosti sagledati.


Ključne sposobnosti sustavskih lidera

Usprkos razlikama u osobnosti i stilu, utjecaj sustavskih lidera vrlo je sličan. Tijekom vremena, njihova duboka posvećenost zdravlju cjeline “zarazno“ djeluje na ostatak sustava pa se ostali djelatnici polako počinju poistovjećivati s njima i njegovati slično ponašanje. Njihova sposobnost sagledavanja realnosti očima drugih koji se od njih vrlo razlikuju ohrabruje ljude na otvorenost i učenje. Sustavski lideri pažljivim i dubokim slušanjem izgrađuju kvalitetne odnose stvarajući mrežu povjerenja pa suradnja među dionicima redovito procvjeta. Osim toga, često su toliko uvjereni da se nešto može odmah učiniti da jednostavno ne mogu sačekati detaljno planiranje pa odmah djeluju pomažući vjerom i entuzijazmom podređenima da uče djelujući. Iako zvuči paradoksalno, njihov najveći doprinos nerijetko proizlazi iz snage neznanja koja im dozvoljava da neopterećeno propituju, iz otvorenog uma te posvećenosti učenju i razvoju – kvaliteta koje prenose na druge stvarajući time osnovne pretpostavke za duboke i značajne promjene.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...