U kapitalističkom društvu kojim caruje moto „više je bolje“ Sokratovo rasuđivanje ne nailazi na plodno tlo. Pa ipak, ne može se poreći da sve više pokazatelja govori u prilog tome kako stil života vođen stjecanjem da bismo imali što više ne vodi sreći te da je Sokrat ipak imao pravo.
 
Promislimo malo o istinitosti tvrdnje: ne postaje se siromašan zato što se nema nego zato što se želi, a ne može se imati koje nas navodi da zaključimo da je siromaštvo - osim, naravno, u ekstremnim situacijama - zapravo mentalno stanje koje proizvodi mentalno nezadovoljstvo. Prema tome, svjesnost o siromaštvu ne može se zadovoljiti samo stjecanjem bogatstva te zahtijeva da se poradi na mentalnom nezadovoljstvu. Grčki mit o kralju Midi koji je želio da se sve što dotakne pretvori u zlato odličan je primjer toga.
 
Sokratova mudrost ne leži u definiranju bogatstva ili siromaštva u materijalnom smislu nego u preciznom opisu unutarnjeg svijeta ljudskih bića. On se, naime, ne bavi „standardom života“ nego „kvalitetom života“. U modernom kvantitativnom svijetu brojke su postale osnovno mjerilo za sva pitanja i probleme. Naš životni standard mjeri se količinom imovine ili novca te se time određuje koliko netko vrijedi. No, kvaliteta života ne određuje se vanjskim mjerilima nego unutarnjim osjećajem dobrobiti. Drugi grčki filozof, Heraklit, jednom je rekao da je „čovjek svemu mjera“ čime je želio naglasiti da sva ljudska bića imaju osjećaj za proporcije i mjeru – u nekih je snažnije, a u nekih slabije razvijen. Pravi lideri pronalaze „zlatnu sredinu“ unutarnje ravnoteže i djeluju u skladu s njome.
 
U svom unutarnjem biću istinski lider uspostavlja sklad i ravnotežu između aktivnog i kontemplativnog života. Izbjegava vrtloge sastanaka, beskrajnih rasprava i političkih igara. Ostavlja si trenutke predaha za susrete s vlastitim unutarnjim bićem. Iako je ponekad vrlo teško odvojiti vrijeme na radnom mjestu za povlačenje u osamu i razgovor sa samim sobom, lider zna koliko je to važno da se uravnoteži i smiri. Vjerovali ili ne, svi lideri to instinktivno znaju.
 
Odabir „srednjeg puta“ važna je životna vrlina kojom se lideri moraju pozabaviti, posebice u kontekstu emotivne uravnoteženosti na radnome mjestu usred brojnih emocionalnih transakcija između lidera i njegovih kolega. Tada je, naime, izuzetno bitno da se lider na jednak način ophodi prema svima. U slučajevima kada tako nije te kada sljedbenici osjete pristranost ili emocionalnu netrpeljivost, kredibilitet lidera nepovratno se urušava. Ljudski umovi vrlo su osjetljivi na sklonost i odbijanje.
 
Dalaj lama, duhovni vođa Tibeta, podučava jednostavnom testu za provjeru vlastite emocionalne ravnoteže. Sugerira nam da radi emotivnog uravnoteženja vizualiziramo tri osobe - bliskog prijatelja, neprijatelja i neutralnu osobu – a nakon što smo to uradili da dopustimo umu spontano reagiranje. Tada ćemo najvjerojatnije svjedočiti neuravnoteženoj reakciji: prema prijatelju ćemo osjećati spontanu naklonost, prema neprijatelju spontanu odbojnost, a prema neutralnoj osobi ostat ćemo indiferentni.
 
U radnom okruženju vrlo je zahtjevno i teško objektivno procjenjivati ljude jer smo uvijek pod snažnim utjecajem prvog dojma o njima. Kako bismo imali pravedan i objektivan stav prema ljudima, kao lideri moramo kultivirati vlastite emocije u svijetlu vrlina objektivnosti i poštenja. A da bismo takvo nešto postigli moramo neumorno tragati za „srednjim putem“ između privrženosti i animoziteta. Dalaj lama o tome lijepo kazuje:
 
U životu uvijek imamo prijatelja i neprijatelja, to je neporecivo. Pa ipak, uvijek bismo morali izbjegavati drastične neuravnotežene emocionalne reakcije prema drugim ljudima. Stanje smirenosti izuzetno je važno;poput poravnanja zemlje prije negoli je započnemo obrađivati.