U kontekstu naše priče nije toliko bitno da je nekolicina inteligentnih pripadnika pojedine vrste brzo otkrila kako probiti poklopac kljunom, nego nam je mnogo važnije saznati kako je otkriće preneseno drugim jedinkama vrste. Pritom je vrlo poučno istaknuti razlike između crvendaća i svrake. Crvendać je izrazito teritorijalna ptica koja živi relativno izoliranim životom, a glasa se samo kako bi označila vlastiti teritorij. Suprotno tome, svrake su vrlo društvena bića obdarena posebnom vrstom inteligencije koju rado koriste u društvenim odnosima različite vrste. Svrake, sličnog omjera težine mozga i ukupne tjelesne težine kao ljudi, iskazuju neobično visoku razinu društvene samosvijesti. Sposobne su, poput ljudi, čimpanza, dupina i slonova, prepoznati vlastitu sliku u ogledalu što ih svrstava u red iznimno naprednih društvenih bića razvijenog koncepta prepoznavanja vlastita sebstva. 

Svrake su izrazito društvene tijekom zimskih mjeseci kada se noću okupljaju u raznim skloništima na „privatnim zabavama“, a u sezoni parenja skupljaju se u ogromna jata koja mogu brojiti do šezdeset pet tisuća jedinki. Također im je svojstveno udruživanje u manje „bande“ koje se potom poigravaju s mačkama i manjim grabežljivcima. Svrake dosljedno iskazuju empatiju i društveni altruizam, povremeno surađuju na „projektima“ izgradnje gnijezda, a odrasle ptice često jedne drugima pomažu u podizanju ptića. Mlade svrake rado sudjeluju u razrađenim društvenim igrama (nešto slično dječjoj igri „kralj planine“ kada jedno dijete nastoji osvojiti vrh dok ga drugi pokušavaju izgurati i zauzeti njegovo mjesto). Osim toga često se igraju raznim štapićima te poput klizača klize glatkim površinama. Odrasle ptice surađuju na projektu „uzmimo hranu iz kante za smeće“ kada jedni podižu poklopac dok drugi istovremeno vade hranu iz kante. Poznate su i po tome što su shvatile da do jezgre mogu doći tako da orahe pobacaju na kolnik kako bi auti i kamioni razbili ljusku. Stoga ne čudi da je poprilična socijalna inteligencija u samo nekoliko godina omogućila svrakama širom Britanije prenošenje tehnike probijanja čepova na bocama mlijeka.

S druge strane društvena struktura i način života crvendaća predodredila ih je za pojedinačni uspjeh. Iako su pojedine izolirane jedinke doista ovladale tehnikom probijanja poklopca, društvena difuzija je izostala. Poneki crvendać tehniku probijanja poklopca naučio je od partnera ili neke druge bliske ptice. Mladunci bi je naučili od roditelja - ako se gnijezdo nalazilo u vidokrugu boca s mlijekom. Međutim, u nedostatku razvijene društvene mreže širenje znanja na cijelu vrstu onemogućeno je.
U kontekstu PD pristupa može se kazati kako izolirani pozitivni devijanti koegzistiraju u ljudskim zajednicama koje funkcioniraju mnogo više poput crvendaća nego poput svraka. Unatoč tome što se nerijetko dogodi da pojedinci otkriju uspješne strategije za rješavanje zahtjevnih problema, u nedostatku primjerene društvene strukture i društvenih procesa širenja inovacija i usvajanja novog ponašanja, diseminacija novih znanja jednostavno izostane.

Ključni preduvjet širenja znanja je u tome da zajednica sama “otkrije” odgovore na ključna pitanja. Prebaci li se, naime, presudni zadatak samostalnog otkrivanja nekom izvanjskom stručnjaku (kao što je to trenutačno uobičajeno, op.ur.) ishod gotovo sigurno neće biti dobar. Naime, gledano iz perspektive PD procesa neobično je važno da zajednica shvati:
- da ima problem koji ne može riješiti, 
- da je problem takve prirode da zahtijeva kolektivnu pozornost, 
- da se mora aktivno uključiti u rješavanje problema,
- da angažira svoje članove koje će biti spremno uložiti vrijeme i energiju u traganje za „pozitivnim devijacijama“ koje će potom širiti u praksi. 

Kao što ćemo vidjeti u tekstovima koji slijede, navedene aktivnosti angažmana i sudjelovanja u PD procesu same po sebi transformiraju društveni sustav i ponašanje sudionika te potiču istinsko učenje. Pristup „pozitivnih devijacija“ sasvim je prirodan pa prilikom implementacije oponaša prirodne procese. Primjerice, kada se u prirodi događa mutacija neke vrste, nikada ne dolazi do kompletne transformacije genoma. Priroda funkcionira drugačije; oslanja se na male promjene, eksperimentira s različitim oblicima kljuna ptice ili malim uvećanjem moždane mase kako bi pridonijela razvoju socijalne inteligencije. Sve ostalo učinit će prirodna selekcija favorizirajući varijacije koje učinkovitije pristupaju hrani i reprodukciji. Naravno, sve navedeno u prirodi se odvija u vremenskom horizontu stoljeća ili tisućljeća, dok PD proces – oslanjajući se na ista načela - promjenu postiže u mnogo kraćem vremenskom roku od nekoliko mjeseci do godine ili više dana.