Biznis je trebao služiti ciljevima vlasnika - sam po sebi nije imao svrhu. Jedina svrha biznisa stvaranje je profita za vlasnika. Onda se pojavio Milton Friedman, koji je inače uvijek bio iza svoga vremena, i mudro zaključio kako je „biznis jedina svrha biznisa“ čime je predstavio krajnje mehanicističko viđenje poslovanja. Biznis je stroj; stroj za proizvodnju profita. S obzirom na to da je riječ o stroju, biznis je instrument vlasnika, a njegova jedina zadaća ogleda se u maksimizaciji vrijednosti za dioničare. Tako su Friedman i Rappaport postavili novi standard biznisa – maksimiranje vrijednosti dioničarima.
 
Stroj je sustav koji sam po sebi nema svrhu. Komponente stroja također nemaju svrhu. No, 1930-ih pojavljuju se članci znanstvenika von Bartalanffyja koji govore o sustavima i komponentama sustava koje su u stalnoj interakciji. Nažalost, Bartalanffyjevi tekstovi napisani su na njemačkom jeziku pa zbog toga nisu uspijevali „preplivati“ Atlantik - sve do 1950-ih godina. To je bilo doba kada se proširila spoznaja da je organizam posve drugačiji sustav jer on ima vlastitu svrhu. Koja je osnovna svrha organizma? Opstanak. Želi li opstati, organizam mora rasti.
 
Dakle, sada imamo sustav koji teži opstanku, a za to mu trebaju održivost i rast. No, što je s njegovim dijelovima? Njegovim organima? Oni nemaju posebnu svrhu, ali imaju funkciju. Ljudsko srce nema neku posebnu svrhu, kao ni pluća, želudac ili gušterača. Imaju funkciju, ali nemaju svrhu. A sve to zajedno egzistira u okolini koja je pasivni primatelj outputa i dobavljač resursa. O okolini ne trebate brinuti; ona se sama brine o sebi.
 
Kada bismo imali više vremena mogli bismo se detaljnije pozabaviti povijesnom koncepcijom poduzeća. Tada bismo vidjeli da je koncepcija poduzeća prošla temeljitu preobrazbu neposredno nakon Prvog svjetskog rata - radi zanimljivih razloga. Do Prvog svjetskog rata većinom poduzeća u SAD-u upravljali su vlasnici. Vlasnici su bili pojedinci ili obitelj. Vlasnik je bio bog.
 
Otprilike u to vrijeme počeli su se javljati prvi sindikati kako bi radnici - udruženim snagama - pokušali izboriti neka prava. U to vrijeme svjedočili smo pojavi nekih novih fenomena među kojima je svakako najvažniji obrazovanje radne snage. Podaci, naime, govore o tome da je 1900. godine prosječni radnik završio tri razreda osnovne škole. Dakle, jedva da je bio pismen. Do Prvog svjetskog rata situacija se nešto poboljšala pa je prosječni radnik završio osam razreda zahvaljujući implementaciji novog zakona o osnovnom obrazovanju. No, stanje američkoga gospodarstva, koje je bilo toliko zdravo da se brojne prilike za rast jednostavno nisu mogle iskoristiti - čak ni da se sva dobit reinvestirala u rast - ključni je čimbenik transformacije poduzeća. Naime, 1920-ih godina vlasnici poduzeća suočavali su se s problemom naglog rasta kojim su teško upravljali. Morali su stoga dobro razmisliti hoće li zadržati za sebe potpunu kontrolu – kako bi ostali bogovi – te time ograničiti rast, ili će pak podijeliti kontrolu s drugim ulagačima te time stvoriti preduvjete za „neograničen“ rast?
 
Sad vam je jasno što su činile najuspješnije korporacije poput, primjerice, Forda i General Motorsa. Upustile su se u javnu ponudu dionica. A u tom procesu nestao je bog. U knjizi Petera Druckera naći ćete odličan tekst o tome što se tada događalo te o tome kako se bog transformirao u apstraktni entitet nazvan „dioničari“.
 
No, nije trebalo dugo da se pojavi novi problem. Kako će „svećenstvo“, tj. menadžment, znati koja je božja volja? Otkrivenjem. U tom smislu interesantno je primijetiti kako mnogi pojmovi povezani s poduzećima i korporacijama dolaze s područja biologije. Primjerice, predsjednik uprave je „glava poduzeća“. Stafford Beer napisao je dvije krasne knjige: jedna se zove The Brain of the Firm, a druga The Heart of the Enterprise – dakle, ponovno pojmovi iz biologije. Tada se sve više počeo koristi izraz „korporacija“. Koji je korijen riječi „korporacija“ (engl. corporation)? Latinska riječ „corpus“ što u prijevodu znači „tijelo“. Ponovno biologija.
 
Tada je započeo Drugi svjetski rat čime je potaknuta nova velika transformacija. Jedan od glavnih uzroka transformacije proizlazi iz činjenice da je glavnina američke radne snage – dobrovoljno ili prisilno - preusmjerena u proizvodnju ratne opreme i naoružanja u vrijeme kada smo od industrijske mašinerije zahtijevali povećanje produktivnosti. Međutim, nije bilo dovoljno radne snage. Stotine tisuća muškaraca razmililo se po ratištima širom svijeta. Kako ćete ih zamijeniti? Pogledajte stare ratne filmove koji govore o „ženama herojima“ koje su počele zavarivati, bušiti, ravnati, upravljati raznim strojevima - kako bi zamijenile muževe ili zaručnike. Vremenom je stvorena kompletna mitologija o hrabrim heroinama koje mijenjaju svijet. Tako se dogodilo da prvi puta u povijesti radna snaga poduzeća nije bila prvenstveno ekonomski motivirana. Zašto?
 
Kada bi nas pozvali u vojsku namijenili su nam plaću. Vjerovali ili ne, plaćeni smo bili 21 USD mjesečno. Vrlo malo. Godine 1942. niste mogli uzdržavati obitelj s tim iznosom. No, o tome nitko nije suviše brinuo jer ste u problematičnim financijskim situacijama dobivali naknadu za svakog člana obitelji. Dok ste vi ratovali svijetom obitelj je mogla živjeti. Istina, ne luksuzno, ali o financijama se nitko nije trebao suviše brinuti: ni vi na ratištu, niti oni kod kuće. Dakle, žene, stariji muškarci i starija djeca nisu radili radi potrebe – kako bi preživjeli. To je bio jedinstven slučaj u povijesti: ljudi nisu radili radi novca nego iz posve drugih motiva. Shodno tome, imali su drugačiji stav prema radu.
 
Razmišljali su drugačije od uobičajene radne snage: „Želite li da vam pomognem, morate me tretirati s poštovanjem - kako se tretira svako ljudsko biće. Nisam stroj koji ćete koristiti kada i kako vam se svidi da biste ga potom odbacili jer vam više ne treba. Tu sam gdje jesam radi patriotizma, dužnosti prema naciji i osjećaja da služim višem cilju.“ Tako se dogodilo da je menadžment –prvi put u povijesti - na radnu snagu gledao kao na normalna ljudska bića.
 
Opisana tendencija potom se polako počela ukorijenjivati u društvene strukture. Polako je postala sveprisutna. Nakon završetka rata opet smo svjedočili nizu zanimljivih novih fenomena. Promotrimo što se događalo s korporacijama, društvom te s institucijama poput bolnica i škola. Sa sustavima. S njima u svezi dogodila su se dva značajna preokreta. S jedne strane komponente sustava počele su se organizirati i protestirati jer nisu bile zadovoljne s time kako ih je sustav tretirao: „Hej, i ja imam vlastite ciljeve i svrhu. Želim da ih uvažite. Ne učinite li tako, dići ćemo se svi na noge“.