Na kraju spomenute europske konferencije vodećih svjetskih znanstvenika, održane 1850. godine, u manifestu je objavljeno zajedničko uvjerenje sudionika kako ćemo „...najkasnije do 1900. godine cjelovito spoznati univerzum, odnosno svijet koji nas okružuje“. Danas, naravno, znamo da cjelovita spoznaja stvarnosti jednostavno nije moguća. Međutim, oni su tada čvrsto vjerovali da je „sveznanje“ ostvarivo. Našalit ću se pa ću reći kako navedena situacija zorno pokazuje da znanstvenici nisu nimalo bolji prognozeri budućnosti od ekonomista! Potpuno su promašili sve ono što je došlo kasnije. Međutim, ostaje činjenica da su čvrsto vjerovali u manifest. Kasnije ćemo vidjeti da je njihovo uvjerenje veoma važno radi drugih stvari i događaja koji su uslijedili. Tako je završila prva etapa koju nazivam strojna era; kasnije ću objasniti zašto.
 
Druga etapa nastala je iz pokušaja da se objasne misaoni procesi jer se tada, naime, počeo razvijati koncept o tome što mišljenje uopće jeste, a razvoj koncepcije temeljio se na promatranju ponašanja djece. Promatrajte ponašanje djeteta kada dođe u kontakt s predmetom kojeg nikada nije vidjelo... s bilo kojim predmetom - radiom, satom, igračkom – bilo čime. Dijete će pažljivo promatrati predmet pokušavajući shvatiti o čemu se zapravo radi. Kako će to činiti? Što će prvo napraviti? Gotovo uvijek pokušat će ga rastaviti na dijelove kako bi vidio od čega se sastoji. U drugom koraku pokušat će shvatiti čemu dijelovi služe te kako funkcioniraju. U trećem koraku pokušat će spojiti razumijevanje dijelova kako bi razumjelo funkcioniranje cjeline. Proces se, dakle, odvija u tri koraka. To je analiza. Analiza je metoda pomoću koje rastavljamo nešto na dijelove kako bismo bolje razumjeli cjelinu. Prvo pokušavamo razumjeti ponašanje svakog dijela zasebno, a zatim pokušavamo objediniti razumijevanje dijelova u razumijevanje cjeline.
 
Opisani način razmišljanja vremenom je počeo dominirati zapadnim svijetom. Štoviše, danas je još uvijek tako. Primjerice, kažem li: „ona je razmišljala o problemu“ ili „ona je analizirala problem“ mislit ćete da govorim o istom. Kada bih vas upitao da mi navedete razlike između ova dva procesa, našli biste se u velikom problemu. To je stoga što je analiza postala sinonim za promišljanje.
 
Navedeno poistovjećivanje vremenom je prouzročilo značajne posljedice. Pretpostavimo, primjerice, da želim bolje razumjeti što je to „automobil“ koji nikada ranije nisam vidio. Analiza mi nalaže da ga odmah rastavim. Krenem tako s rastavljanjem i brzo dođem do rasplinjača. Prema teoriji analize, ne mogu shvatiti što je automobil dok ne shvatim funkciju i korisnost rasplinjača. Ali, kako mogu razumjeti što je to „rasplinjač“? Trebam ga, naravno, rastaviti na manje dijelove. Nastavljam s procesom rastavljanja te dolazim do ventila. Što je „ventil“? U cijelom tom slijedu nameće se pitanje: „Kada dolazim do kraja te kada prestajem rastavljati dijelove?“ Vratimo li se znanstvenicima iz 1850. godine odnosno njihovu uvjerenju da čovjek može cjelovito spoznati univerzum, također se nameće drugo pitanje: „Kako doći do takve spoznaje?“ Stvari, pojave i fenomene ne možemo unedogled rastavljati; negdje se mora završiti. A ako nema kraja rastavljanju (redukcionizmu, op.ur.) cjelovito razumijevanje jednostavno nije moguće! Kako bi razriješili filozofsku zagonetku znanstvenici su osmislili fundamentalnu doktrinu koja govori o tome da se „...sve, uključujući svako iskustvo... može reducirati na nedjeljive elemente“. Navedena doktrina potom se redom manifestirala u svim znanstvenim disciplinama. Primjerice, u fizici je odlučeno da se svaki fizički predmet može razbijati sve do nedjeljivih čestica materije nazvanih atomi. Dakle, atomistička teorija predstavlja redukcionističku teoriju prirode.
 
Većina vas sigurno je slušala kemiju u srednjoj školi. Sjećate li se što su vam govorili odmah na početku? Sjećate li se Periodnog sustava elemenata – ultimativne i konačne razdiobe materije - ogromnog postera koji je visio na zidu učionice? U biologiji smo učili da se svi živi organizmi sastoje od stanica - najmanjih živih elemenata. Isto je bilo u svim drugim znanstvenim područjima; uvijek se sve rastavljalo do najsitnijih mogućih čestica. Pogledajte, primjerice, što o svemu tome kaže lingvistika, najmodernija znanost? Svi jezici mogu se reducirati na formate - osnovne elemente zvuka.
 
Tako se znanost vremenom pretvorila u svojevrsne „križarske pohode“ u kojima se tragalo za osnovnim elementima jer se vjerovalo da ćemo univerzum razumjeti tek onda kada razumijemo sve njegove tvorbene elemente. Prema tome, najvažnije je redom identificirati te potom razumjeti sve elemente univerzuma.
 
Treća faza strojnog svjetonazora rezultirala je iz prethodnog razumijevanja elemenata. Zamislite, primjerice, da rastavimo stol u osnovne elemente sve do atoma. Kako bismo razumjeli ponašanje stola, moramo povezati ponašanje pojedinačnih atoma koje smo prethodno spoznali. A to nadalje znači da moramo znati u kakvom su atomi međusobnom odnosu. Zbog svega što sam prethodno rekao ne čudi što se u jednom specifičnom povijesnom razdoblju - kada je prevladalo uvjerenje da se sve može rastaviti na nedjeljive čestice - vjerovalo da se svi odnosi mogu reducirati na samo jedan jednostavni odnos uzroka i posljedice. Tada se, naime, smatralo kako se univerzum može spoznati korištenjem jedne jedine uzročno-posljedične veze.