Odbacili smo uvjerenje da možemo cjelovito spoznati univerzum. Dakle, nikada nećemo znati postoji li možda neka „rupa“ koja obuhvaća sve sustave jer kada bismo znali, postigli bismo cjelovito razumijevanje univerzuma koje – shvatili smo to ranije – ne možemo postići. A ako takve „rupe“ nema, kako se može dokazati da je nema? Činjenica je kako je sa znanstvenog stanovišta ovo pitanje besmisleno. Međutim, ne i sa psihološkog. Stoga se ne morate posramiti što ste digli ruku. Kada je objavljena knjiga o takozvanom širenju svemira, u Engleskoj su umalo izbili nemiri jer su neki čvrsto odbacili, a drugi prihvatili takvu mogućnost.
 
U vrijeme kada su se počele javljati ovakve ideje, 1960-ih godina, pojavio se još jedan interesantan fenomen. Opisat ću svoje osobno iskustvo u odnosu s njime. Sjećate se protesta na fakultetima 1968. godine. Studenti su zaposjeli i naše sveučilište University of Pennsylvania. Kao predavač, nisam tada imao što raditi pa sam odlučio posjetiti prijatelja Churchmana na Berkeleyu. Sljedeće jutro stigao sam na kalifornijsko sveučilište, ali su i tamo započeli protesti. Kako smo iznenada imali pregršt slobodnog vremena, zasjeli smo u klubu za profesore i međusobno razgovarali. Među okupljenima našao se kolega koji je bio predsjednik uprave University of California Bookstore - najveće sveučilišne knjižare koja je imala 60 podružnica širom zemlje.
 
Usred ručka obratio mi se s pitanjem: „Russ, što misliš koja je trenutačno najprodavanija knjiga na kalifornijskom sveučilištu?“ Razmišljao sam trenutak, a onda rekao: „Biblija.“
 
Odgovorio je: „Ne. Biblija se uvijek dobro prodaje, ali nije najprodavanija. Pogađaj dalje.“
Zatim sam spomenuo rječnik, ali ni to nije bio točan odgovor. Pokušavao sam dalje, ali nisam uspio pogoditi. Iznenadio sam se kada mi je spomenuo naslov knjige za koju nikada nisam čuo. Dakle, kao profesor uglednog sveučilišta 1960-ih nisam znao za knjigu koja je bilo mega popularna među studentima. Naslov knjige je bio I Ching. Mnogi od vas vjerojatno će je prepoznati. O čemu se u knjizi radi? Zen budizmu. Zašto se generacija šezdesetih iznenada toliko zainteresirala za zen budizam? Sjećate se Beatlesa? Što su oni radili? Osim što su svirali, odlazili su u Indiju kako bi se sreli s guruom i proveli s njim neko vrijeme. Zašto? Zato što je prva generacija rođena nakon Drugog svjetskog rata - u doba svitanja sustavnog razmišljanje - bila uznemirena nespojivošću koncepta Boga i svijeta koji je nastajao. Stoga su tražili religiju u kojoj je Bog istoznačnica s univerzumom – ista cjelina. I gdje su to našli? U istočnjačkim religijama.
 
Tako je stvoren izuzetno veliki interes za istočnjačke filozofije u kojima su Bog, čovjek i univerzum jedno te se prema tome suštinski razlikuju od prevladavajuće koncepcije strojne ere koja čini jasnu distinkciju između čovjeka i Boga: mi smo jedno, Bog je drugo; mi nismo Bog, mi smo stvoreni na njegovu sliku i priliku. U istočnjačkim filozofija situacija je potpuno drugačija: mi i Bog smo jedno te isto! Želite li osjetiti pripadnost tom jedinstvu morate redovito meditirati. Tako se javio cijeli pokret koji je popularizirao meditaciju kao tehniku koja pojedincu omogućava da uroni u izmijenjeno stanje svijesti i postaje cjelina.
 
Dakle, umjesto doktrine redukcionizma na sceni se sada pojavila doktrina ekspanzionizma koja tvrdi da istinsko razumijevanje svijeta zahtijeva dopiranje do širih sustava imajući pritom uvijek na umu da nikada ne možemo doći do potpunog objašnjenja te da nikada nećemo razumjeti sve što postoji. Pa ipak, spoznavanjem širih sustava naše razumijevanje također se širi. Potpuno drugačije od redukcionističkog promišljanja koje tvrdi da se naše razumijevanje širi s razumijevanjem sve užih sustava. No, to nije tako. Znanje se širi u smjeru „od šireg prema užem“ dok se razumijevanje širi u smjeru „od užeg prema širem“. Znanje se kreće od cjeline prema dijelovima; razumijevanje se kreće od cjeline prema većim cjelinama.
 
Dakle, tako je nastupila ekspanzionistička era. Što se dalje događalo?
 
Priča o tome što se dogodilo s konceptom kauzalnosti uzroka i posljedice najzanimljiviji je dio transformacije koji u sebi sadrži stanovite tehničke aspekte. Stoga ću vam ponuditi dodatna objašnjenja kako biste stekli osjećaj o važnosti tih promjena.
 
Pokretač ove transformacije, Arthur Singer Jr., bio je izvanredna osoba. Prvu diplomu stekao je na građevinskom fakultetu, zatim je diplomirao psihologiju te naposljetku doktorirao filozofiju 1894. godine. Neko vrijeme bio je asistent profesora Williama Jamesa na Harvardu. Godine 1896. vratio se na Sveučilište Pennsylvania i postao profesor na katedri filozofije. Dvije godine kasnije objavio je članak koji će se kasnije smatrati „najrevolucionarnijim znanstvenim djelom u posljednjih stotinu godina“.
 
Singer je u članku dokazao i pokazao kako nas je znanost u posljednjih stotinjak godina dobrano izvarala. Kako je to moguće? Prevaru je Singer objašnjavao na primjeru žira i hrasta. Postavio je ovakvo pitanje: „Je li žir uzrok nastajanja hrasta? Jasno da nije“. Kako nije? Jednostavno. Iako je žir neophodan preduvjet nastajanja hrasta, sam po sebi nije dovoljan. To se može lako dokazati. Kako? Bacite li žir u more iz njega neće izrasti hrast. Bacite li ga u pustinju, ili na santu leda, također neće izrasti hrast. Žir je nužan za razmnožavanje hrasta, ali sam po sebi nije dovoljan.
 
Znanost je bila svjesna navedenog. Ne radi se tu isključivo o Singerovu otkriću. Krajem 19. stoljeća znanstvenici su se pozabavili opisanom vrstom kružnih veza i označili ih posebnim terminima probabilističke kauzalnosti (postala je temelj statističke mehanike) ili nedeterminirane kauzalnosti. Koristila su se ova dva izraza. Singer je bio prva osoba koja je ukazala na kontradikciju.
 
Definiramo li uzrok kao nešto što je „dovoljno“ kako bi nastala posljedica, ako se takav uzrok doista pojavi, koja je vjerojatnost da će se javiti posljedica? Vjerojatnost je jednaka jedan - ne može biti ništa drugo. Zbog toga neprobabilistička kauzalnost predstavlja kontradikciju jer tvrdi da uzrok nije dovoljan da se posljedica pojavi. Prema tome, kauzalnost ne postoji. A ako nema kauzalnosti nema ni determinizma.