Problematičnost tradicionalnog liderstva 

Posljednjih stotinjak i više godina kao ljudska zajednica svesrdno podržavamo mit o "liderima herojima" u kojima tragamo za kvalitetama mudrosti i hrabrosti koje svjesno ili nesvjesno povezujemo s liderstvom. Primjerice, nakon trijumfa nad Napoleonom u bitki kod Waterlooa 1815. godine Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona, postao je simbol „herojskog liderstva“. Wellingtonove brojne slike, kako uspravno i gordo sjedi na konju i umješno upravlja trupama, vremenom su se prometnule u svojevrsni ideal vođe kao sveznajućeg majstora koji mudro raspoređuje „lutke“ u prostoru, osmišljava strategije i precizno naređuje. 

Današnje organizacije slobodno se mogu poistovjetiti s redukcionističkim mehanicističkim zvijerima te su kao takve poprilično ugrožena vrsta; brzina i međupovezanost novoga svijeta u kojem živimo i radimo učinili su ih suviše glupima i sporima da bi preživjele brojne napade različitih predatora. Kao takve, u mnogim slučajevima jednostavno se zaglave u nekoj „jami“ u kojoj polako umiru jer nemaju snage osloboditi se. Tradicionalni mit o „herojskom lideru“ odlično se uklapa u spomenutu metaforu. 
Pa ipak, iako smo poprilično svjesni toga na koji način novo okruženje „ubija“ i „masakrira“ – i dalje imamo previsoka i nerealna očekivanja nego što su imali naši čelnici. Od njih, naime, javno zahtijevamo stratešku viziju i nepogrešivo predviđanje tržišnih trendova slaveći pritom one među njima koji enciklopedijski vladaju svim aspektima poslovanja. U politici i javnom životu od lidera zahtijevamo upoznatost s najsitnijim detaljima problema te smo spremni ismijati ih ako mediji utvrde suprotno. Pogledamo li iskreno u sebe shvatit ćemo da unatoč tehnološkim ograničenjima i ograničenjima ljudske psihe od lidera nastavljamo očekivati da na koncu „sve znaju“. 

Gledano iz povijesne perspektive vremenom smo naučili da tehnike liderstva tradicionalno ovise o fizičkoj distanci. Naime, sve dok nije fizički distanciran od događaja te sve dok se događaji razvijaju prihvatljivom brzinom kompetentni general, lider ili menadžer može učinkovito kontrolirati svoju postrojbu ili organizaciju. Međutim, porastom fizičke distance situacija se stubokom mijenja; čak i najmotiviraniji lideri brzo shvate da ne mogu upravljati situacijama koje ne prate iz pozicije „prvog lica“. Iako su manifestacije tehnološkog napretka u vidu željeznice, telegrafa, telefona, automobila ili radija osnažile „daljinski“ utjecaj vođa, stvarna kontrola ostala je puka iluzija. Čak i onda kada su se udaljene lokalne situacije razvijale tempom kretanja konjske zaprege ili parobroda, lideri nisu uspijevali nadzirati i ispravno procjenjivati što se na udaljenim lokacijama uistinu događa. 

U tehnološkom kontekstu u 21. stoljeću situacija se drastično promijenila ukazavši nam varljivo „svjetlo na kraju tunela“; učinilo se, naime, kako će recentna tehnološka dostignuća ukloniti jaz između lidera i podređenih. Naoružani dosad neviđenim količinama informacija i podataka predsjednici uprava, izvršni direktori, političari i razni birokrati u realnom vremenu danas prate što se događa na udaljenim lokacijama. Pa ipak, unatoč tome danas dobro znamo kako nije riječ o „svijetlu na kraju tunela“ već o osnaživanju iluzije da se kompleksne situacije mogu kvalitetno nadzirati s udaljene pozicije – da se uspješno može predvidjeti njihov razvoj i sve popratne pojave. Nažalost, to jednostavno nije istina. Zaboravljena je, naime, ključna činjenica da su u današnjem brzo promjenjivom i nevjerojatno međupovezanom svijetu segmenti stvarnosti o kojima ne znamo mnogo veći od segmenata o kojima nešto znamo te da se ti segmenti o kojima ne znamo razvijaju ogromnom brzinom koju današnja moderna tehnologija jednostavno ne može pratiti. 

Doktrina „osnaženog izvršenja“ (engl. empowered execution, pojam koji je osmislio general američke vojske McChrystal tijekom borbe s Al Kaidom u Iraku. Njegova ideja ogledala se u tome da „mislioce transformira u egzekutore, a egzekutore u mislioce“, op.ur.) na prvi pogled sugerira da lideri više uopće nisu potrebni. To se posebice odnosi na pojedince koji smatraju da mreže poput AQI-a (Al Kaida Irak) zapravo nemaju lidere (engl. leaderless networks). Međutim, tako promišljati je pogrešno. Da koji slučajem nije bilo al-Zarqawija, AQI bi bila posve drugačija organizacija unatoč tome što je mrežno strukturirana s naizgled labavim vodstvom. Štoviše, radi poluge koju im omogućava tehnologija i specifičnih menadžerskih tehnika i vještina poput „grupne svjesnosti“ (engl. shared consciousness) i „osnaženog izvršenja“ (engl. empowered execution), zrelo liderstvo postalo je važnije nego ikada prije. Stvar je u tome da se suština liderstva dijametralno promijenila: tradicionalno herojsko vodstvo jednostavno više ne funkcionira. 
U okvirima postrojbe Task Force vremenom smo otkrili kako novi pristup sam po sebi ne funkcionira te da moramo razviti novu paradigmu vodstva. Ulogu lidera, naime, morali smo transformirati od klasične (osoba koja upravljala bezličnim „lutkama“) prema modernoj koja se primarno sastoji od empatične izgradnje/stvaranja kulture.