Svijet u kojem nema znakova za zaustavljanje

Novi svijet – razuzdani kovitlac u kojem moja unuka Emmylou odrasta – podjednako je uzbudljiv i zastrašujući. Ljudske interakcije, ne samo u liderstvu i menadžmentu, stubokom se mijenjaju.
Računalna simulacija budućnosti automobilskog prometa sa Sveučilišta Texas u Austinu savršeno oslikava te promjene. Program prikazuje kako bi u bliskoj budućnosti moglo izgledati četverotračno raskrižje za samohodne automobile koji komuniciraju međusobno u realnom vremenu u urbanoj sredini. Sam pogled na raskrižje u promatraču budi nelagodu. Raskrižje je ogromno; jedna autocesta križa se s drugom, a da pritom nema semafora, znakova za zaustavljanje ili bilo kojih drugih instrumenata za stvaranje reda. Vozila se ne zaustavljaju u pravilnom redu, jedno iza drugoga, na temelju smjera vožnje, kako bi se u pravom trenutku premjestila u željenu traku već se mimoilaze u punoj brzini na zastrašujućih pet centimetara udaljenosti. 

Raskrižje nikad nije prazno; vozila nikada ne miruju. Štoviše, čini se da nikada ne usporavaju. Na osnovu tehnološke koordinacije, njihove putanje kretanja mogu se unaprijed iscrtati, mnogo prije ulaska u raskrižje, pa nema potrebe za klasičnim zaustavljanjem i ponovnim kretanjem. Iako je naizgled riječ o smrtnoj zamci, samohodni automobili obećavaju značajno smanjenje smrtnosti u prometu. Peter Stone, profesor Sveučilišta Texas i jedan od lidera projekta, često ukazuje na činjenicu da se 25 posto svih prometnih nesreća i 33 posto svih smrti u prometu (otprilike trideset tri tisuće svake godine u SAD-u) dogodi na raskrižjima te da je u 95 posto slučajeva uzrok "ljudska pogreška". Rana istraživanja sugeriraju da bi samohodni automobili mogli značajno ubrzati transport ljudi i roba, učiniti ga komfornijim te pritom spasiti barem deset tisuća ljudskih života godišnje samo u SAD-u. 

Međutim, prosječnom promatraču prometna simulacija izgleda posve neprirodno zbog toga što je u naše umove usađena slika mehaničkih ritmova zaustavljanja, kretanja i skretanja koja stvara ideju o tome kako promet treba izgledati. U odnosu na to prihvatljivo, strojno uvjetovano kretanje, fluidna kaotičnost simulacije izgleda nam kao opasni nered. Psiholozi i teoretičari organizacije spomenutu heuristiku o tome kako svijet funkcionira nazivaju mentalni modeli. U svakodnevnom životu mentalni modeli umnogome pomažu i olakšavaju život – osiguravajući prečace prilikom zaključivanja kako ne bismo, uvijek iznova, otkrivali „toplu vodu“ i nepotrebno trošili energiju. Odnosno, kao što se u The Onionu često znalo reći: "Stereotipi su najbolji štediše vremena na svijetu."
Pravi problemi nastaju onda kada „mentalni modeli“ u uporabi prestanu na pravi način odražavati stvarnost inhibirajući pritom kreativno promišljanje. U tom kontekstu moramo shvatiti da mentalni modeli - bilo kojeg čovjeka na planetu Zemlji - ne predstavljaju stvarnost već način na koji ta osoba interpretira stvarnost. Dakle, nitko ne vidi „istinsku stvarnost“ – ako takvo nešto uopće postoji – već isključivo jednu od gotovo beskonačno mnogo jednako valjanih interpretacija. Primjerice, karta Washingtonskog metroa nije niti „ispravna“ niti „pogrešna“ u odnosu na klasičnu topografsku kartu, s time da je prva beskorisna za planinarenje, a druga ako želimo putovati gradskim vlakom. Pa ipak, pritom se moramo oteti iskušenju da „kartu“ zamijenimo „stvarnim terenom“ odnosno da povjerujemo kako su linije podzemne željeznice jedini istinski prikaz grada Washingtona te da su semafori i znakovi jedini način upravljanja prometom. Prema riječima Alberta Einsteina "...naše teorije determiniraju koje ćemo varijable mjeriti." Kad potičemo ljude na razmišljanje izvan kutije, zapravo ih tražimo da odbace zastarjele mentalne modele.

U slučaju prometa, naš mentalni model samo je jedan u obitelji brojnih mentalnih modela koji govore o tome kako bi svijet oko nas trebao funkcionirati. Pritom bismo morali imati na umu kako je većina mentalnih modela koje trenutačno koristimo mehanicističke prirode: jasnih pravila, razgraničenja i kategorija koje su lako vidljive golim okom. Standardi, norme i pravila stvaraju u nama osjećaj ugode; ovo je učinkovito; ovo nije. Sve što u sebi sadrži dozu kaotičnosti te se u „borbi“ s neredom primarno oslanja na samoorganizaciju problematično je. Takvi mehanicistički mentalni modeli odlično su nam služili čitavo stoljeće. 

Pa ipak, u godinama koje su pred nama vjerojatno ćemo se sve češće susretati s „kaotičnim neredom“ različite vrste; prilikom suočavanja s kompleksnim problemima morat ćemo koristiti pristupe koji su prije svega mudri, pravovremeni i adaptivni. Trebat će nam sustavi sa sposobnošću funkcioniranja koja nadilazi kreativne sposobnosti bilo kojeg planera ili dizajnera – bez obzira na to kakav majstor bio; sustavi koji nadilaze pojedinačne sposobnosti razumijevanja i kontroliranja bilo kojeg individualnog aktera - na isti način na koji funkcioniranje zamršene strukture kolonije mrava nadilazi sposobnosti razumijevanja pojedinačnog mrava.