Svijet u kojem nema znakova za zaustavljanje
Novi svijet – razuzdani kovitlac u kojem moja unuka Emmylou odrasta – podjednako je uzbudljiv i zastrašuju�i. Ljudske interakcije, ne samo u liderstvu i menad�mentu, stubokom se mijenjaju.
Ra�unalna simulacija budu�nosti automobilskog prometa sa Sveu�ilišta Texas u Austinu savršeno oslikava te promjene. Program prikazuje kako bi u bliskoj budu�nosti moglo izgledati �etverotra�no raskri�je za samohodne automobile koji komuniciraju me�usobno u realnom vremenu u urbanoj sredini. Sam pogled na raskri�je u promatra�u budi nelagodu. Raskri�je je ogromno; jedna autocesta kri�a se s drugom, a da pritom nema semafora, znakova za zaustavljanje ili bilo kojih drugih instrumenata za stvaranje reda. Vozila se ne zaustavljaju u pravilnom redu, jedno iza drugoga, na temelju smjera vo�nje, kako bi se u pravom trenutku premjestila u �eljenu traku ve� se mimoilaze u punoj brzini na zastrašuju�ih pet centimetara udaljenosti.
Raskri�je nikad nije prazno; vozila nikada ne miruju. Štoviše, �ini se da nikada ne usporavaju. Na osnovu tehnološke koordinacije, njihove putanje kretanja mogu se unaprijed iscrtati, mnogo prije ulaska u raskri�je, pa nema potrebe za klasi�nim zaustavljanjem i ponovnim kretanjem. Iako je naizgled rije� o smrtnoj zamci, samohodni automobili obe�avaju zna�ajno smanjenje smrtnosti u prometu. Peter Stone, profesor Sveu�ilišta Texas i jedan od lidera projekta, �esto ukazuje na �injenicu da se 25 posto svih prometnih nesre�a i 33 posto svih smrti u prometu (otprilike trideset tri tisu�e svake godine u SAD-u) dogodi na raskri�jima te da je u 95 posto slu�ajeva uzrok "ljudska pogreška". Rana istra�ivanja sugeriraju da bi samohodni automobili mogli zna�ajno ubrzati transport ljudi i roba, u�initi ga komfornijim te pritom spasiti barem deset tisu�a ljudskih �ivota godišnje samo u SAD-u.
Me�utim, prosje�nom promatra�u prometna simulacija izgleda posve neprirodno zbog toga što je u naše umove usa�ena slika mehani�kih ritmova zaustavljanja, kretanja i skretanja koja stvara ideju o tome kako promet treba izgledati. U odnosu na to prihvatljivo, strojno uvjetovano kretanje, fluidna kaoti�nost simulacije izgleda nam kao opasni nered. Psiholozi i teoreti�ari organizacije spomenutu heuristiku o tome kako svijet funkcionira nazivaju mentalni modeli. U svakodnevnom �ivotu mentalni modeli umnogome poma�u i olakšavaju �ivot – osiguravaju�i pre�ace prilikom zaklju�ivanja kako ne bismo, uvijek iznova, otkrivali „toplu vodu“ i nepotrebno trošili energiju. Odnosno, kao što se u The Onionu �esto znalo re�i: "Stereotipi su najbolji štediše vremena na svijetu."
Pravi problemi nastaju onda kada „mentalni modeli“ u uporabi prestanu na pravi na�in odra�avati stvarnost inhibiraju�i pritom kreativno promišljanje. U tom kontekstu moramo shvatiti da mentalni modeli - bilo kojeg �ovjeka na planetu Zemlji - ne predstavljaju stvarnost ve� na�in na koji ta osoba interpretira stvarnost. Dakle, nitko ne vidi „istinsku stvarnost“ – ako takvo nešto uop�e postoji – ve� isklju�ivo jednu od gotovo beskona�no mnogo jednako valjanih interpretacija. Primjerice, karta Washingtonskog metroa nije niti „ispravna“ niti „pogrešna“ u odnosu na klasi�nu topografsku kartu, s time da je prva beskorisna za planinarenje, a druga ako �elimo putovati gradskim vlakom. Pa ipak, pritom se moramo oteti iskušenju da „kartu“ zamijenimo „stvarnim terenom“ odnosno da povjerujemo kako su linije podzemne �eljeznice jedini istinski prikaz grada Washingtona te da su semafori i znakovi jedini na�in upravljanja prometom. Prema rije�ima Alberta Einsteina "...naše teorije determiniraju koje �emo varijable mjeriti." Kad poti�emo ljude na razmišljanje izvan kutije, zapravo ih tra�imo da odbace zastarjele mentalne modele.
U slu�aju prometa, naš mentalni model samo je jedan u obitelji brojnih mentalnih modela koji govore o tome kako bi svijet oko nas trebao funkcionirati. Pritom bismo morali imati na umu kako je ve�ina mentalnih modela koje trenuta�no koristimo mehanicisti�ke prirode: jasnih pravila, razgrani�enja i kategorija koje su lako vidljive golim okom. Standardi, norme i pravila stvaraju u nama osje�aj ugode; ovo je u�inkovito; ovo nije. Sve što u sebi sadr�i dozu kaoti�nosti te se u „borbi“ s neredom primarno oslanja na samoorganizaciju problemati�no je. Takvi mehanicisti�ki mentalni modeli odli�no su nam slu�ili �itavo stolje�e.
Pa ipak, u godinama koje su pred nama vjerojatno �emo se sve �ešï¿½e susretati s „kaoti�nim neredom“ razli�ite vrste; prilikom suo�avanja s kompleksnim problemima morat �emo koristiti pristupe koji su prije svega mudri, pravovremeni i adaptivni. Trebat �e nam sustavi sa sposobnošï¿½u funkcioniranja koja nadilazi kreativne sposobnosti bilo kojeg planera ili dizajnera – bez obzira na to kakav majstor bio; sustavi koji nadilaze pojedina�ne sposobnosti razumijevanja i kontroliranja bilo kojeg individualnog aktera - na isti na�in na koji funkcioniranje zamršene strukture kolonije mrava nadilazi sposobnosti razumijevanja pojedina�nog mrava.