Međutim, najvažnije je to što obilasci pružaju lideru mogućnost da dođe do važnih uvida zaglavljenih u brojnim slojevima birokratskog izvještavanja. Zato bih redovito prije posjeta jedinicama prokomentirao najvažnija pitanja u razgovoru s kolegama. Kada bih se konačno našao na licu mjesta, inzistirao sam da sastancima s liderima prisustvuju i zapovjednici nižeg hijerarhijskog položaja te da susreti protječu u neformalnoj atmosferi. Iako se, naime, isprva beskorisnim činilo dovoditi mlade vojnike na sastanke na kojima su sudjelovali njihovi zapovjednici – redom od narednika do generala – te pritom očekivati iskrenost, vremenom sam otkrio kako je ipak moguće kreirati podržavajuće okruženje. 

Posebna umjetnost krije se u postavljanju pravih pitanja. Iako su brifinzi vrijedni, na njima vam podređeni obično prenose ono što oni žele da vi znate. Prema tome, slika koju tako stvarate inherentno je nepotpuna. Promišljena pitanja umnogome vam mogu pomoći da popunite praznine. 

Nakon adaptacije u interakcijama s narednicima i mlađim časnicima u afganistanskim bazama počeo sam koristiti specifično pitanje: "Kad bih vam kazao da nećemo kući sve dok ne pobijedimo - što biste poduzeli da se što prije nađemo na letu za Oklahomu?" U početku bi se nasmijali jer su mislili da se šalim. No, ubrzo bi shvatili da sam smrtno ozbiljan te bi se potom zamislili. Smatrao sam, naime, da ćemo značajno poboljšati učinkovitost ako promijenimo temeljnu paradigmu te ako „gledanje u sat radi povratka kući“ zamijenimo „povratkom nakon uspješno izvršenog zadatka“. Iako se redom radilo o dobrim vojnicima i liderima, riječ je o osobama koje su naučene promišljati u kontekstu „redovne smjene“ - vremenskog horizonta koji nije bio povezan s varijablom „uspješno izvršenje zadatka“. 

Rezultati samo jednog jedinog pitanja bili su impresivni! Tijekom i nakon razgovora većina pripadnika postrojbe redizajnirala je vlastiti mindset tako da su iznenada počeli uzimati u obzir vremenski trajnije borbene strategije i aplicirati ih na pristup misiji. Brza „rješenja“- koja bi ih hitro odvela kući – nisu više dominirala. S obzirom na to da su redom bili iskusni vojnici, počeli su osvještavati činjenicu da je kraći vremenski horizont, podržan „redovnim smjenskim odlaskom kući“, u koliziji s kvalitetnim pristupom izvršenju misije. Riječju, osvijestili su iluzornost quick fix rješenja. Unatoč tome što nisam mogao utjecati na promjenu politike rotacije trupa, po odlasku bih zamolio svakog vojnika da nastavi funkcionirati i boriti na temelju novog mentalnog modela. 

Tijekom posjeta komunikacija se non-stop odvija. Na sastancima u malim skupinama te na većim okupljanjima uvijek sam nastojao implementirati pristup koji sam smatrao izuzetno važnim: želio sam da me zapovjednici izravno čuju. Susrete bih obično započeo tako što bih stao blizu nasuprot njima i zamolio ih da me pogledaju izravno u oči. Potom bih ih zamolio da u roku od sat vremena odluče hoće li mi vjerovati ili neće. Pa bih onda rekao da ću i ja učiniti isto: "Vaše je pravo da iz prve ruke sudite o lideru koji vas vodi – moje je pravo procijeniti ljude koje ću voditi u kritičnim okolnostima." Umjesto da ulazim u rasprave u takvim situacijama nastojim prvo shvatiti, a onda i poštovati njihovu perspektivu. Međutim, funkcionirati na opisani način često nije jednostavno. Vojnik, u svakodnevnoj borbi koja se nerijetko odvija u zastrašujućim uvjetima, može osjećati da su njegovi lideri suviše udaljeni od njegove zahtjevne stvarnosti. A čarobni lijek za navedeni izazov jednostavno ne postoji – puke riječi koje umiruju, a da pritom nisu podržane konkretnim aktivnostima, najčešće potiču cinizam i defetizam. Ako bih - čuvši njihove probleme i nedoumice – shvatio da ništa ne mogu učiniti u svezi s time, javno bih to priznao. Takav pristup smatram boljim nego praviti se da ćeš nešto promijeniti, a na koncu ništa ne učiniš. Iskrenost je u izravnoj korelaciji s poštovanjem. 

U svemu tome posebno je važno ostati realan – s „nogama čvrsto na zemlji“ jer dobronamjerni, energični operativci najčešće planiraju više aktivnosti nego što je realno provedivo. Užurbane interakcije odnosno „vožnja s kratkim zaustavljanjem“ iza sebe redovito ostavlja frustrirane podređene - ako ste nekoga nešto upitali ostavite si dovoljno vremena da pažljivo saslušate odgovor. Pritom uvijek imajte na umu da su stariji iskusni zapovjednici također samo ljudi. Nerijetko bi nam u posjet u Irak dolazile delegacije iz SAD-a koje bi se toliko iscrpile dugim letom i opsežnim rasporedom da bi na koncu zadrijemali dok smo im entuzijastično objašnjavali što radimo, čime se bavimo te kako nam oni u svemu tome mogu pomoći. Teško je učiti ili podupirati jedinice ako pred njima spavate.
U karijeri bezbroj puta sam svjedočio posjetima velikih lidera koje su nenamjerno negativno utjecale na postrojbe. Dnevni rasporedi obilazaka obični su bili nerealno planirani pa su se zbog toga modificirali u hodu i to tako da se dijelovi unaprijed utvrđenog programa jednostavno odbace. Površinski gledano, radilo se o neophodnoj odluci koja bi za sobom uvijek ostavila „gorki okus“. Kako biste se vi osjećali da ste vojnik koji se danima sprema brifirati „velikog zapovjednika“, a on u posljednji tren otkaže zbog „neodgodivih obaveza“. Vjerujem da takav čin zasigurno ne bi pozitivno utjecao na čvrstinu vašeg morala.