Nova stvarnost

Adam Kahane Adam Kahane, partner u tvrtci Generon Reos LLC (www.reospartners.com) koja se bavi savjetovanjem na području inovacija u kompleksnim društvenim sustavima. Autor je knjige Solving Tough Problems: An Open way of Talking, Listening and Creating New Reealities (2004.).

U prosincu 2001. godine svjedočio sam generativnom dijalogu u procesu kaotičnog raspadanja Argentine. Nakon tri godine konstantnog produbljivanja recesije i povećanja nezaposlenosti, Argentinci su izašli na ulice i žestokim prosvjedima srušili demokratski izabranu vladu. Tijekom naredna dva tjedna nacija je promijenila čak pet predsjednika. U mjesecima koji su slijedili, za brojnih putovanja u tu zemlju, svjedočio sam kako situacija iz dana u dan postaje sve gora: vrijednost domaće valute je opadala, zemlja nije mogla otplaćivati dugove, banke su se zatvarale, a eksperti i profesionalci masovno su emigrirali. U tren oka dogodila se nezamisliva promjena: u najbogatijoj zemlji Latinske Amerike, polovica stanovništva iznenada se našla u siromaštvu, a četvrtina u ekstremnoj bijedi zbog koje djeca umiru od gladi.

U tom trenutku nitko nije vjerovao da Argentinci mogu sami riješiti svoje probleme. Prolazili su mjeseci, a politički lideri nisu dolazili do dogovora o hitnim reformama. Narod ih je toliko prezirao da nisu smjeli šetati ulicama kojima je kružio slogan: "svi oni hitno moraju nestati!" Međunarodni komentatori otpisali su zemlju jer nisu vidjeli da se išta pozitivno tu može dogoditi. 

Prema uobičajenom uvjerenju lokalnog stanovništva i stranaca, Argentinci su bili suviše zatvoreni, podijeljeni, sukobljeni i egoistični da bi sjeli za isti stol i dogovorili se oko toga što učiniti. Nebrojeno puta čuo sam pošalicu na njihov račun: "Znaš li za najbolji biznis na svijetu? Kupiti Argentince za onoliko koliko doista vrijede te ih onda prodati za onoliko koliko misle da vrijede." Također sam se naslušao i ove pretpostavke: "Argentinski konsenzus podrazumijeva da se ti slažeš sa mnom. Točka." Ljudi koje sam sretao stalno su mi govorili kako "Argentinci nisu sposobni voditi dijalog." Jedina rješenja koja su spominjali jesu ona nametnuta izvana ili „odozgo prema dolje“. Primjerice, u vidu novog, snažnog, dinamičnog predsjednika poput Perona, ekonomskog režima nametnutog od strane MMF-a, vojne vlade i slično. 

U siječnju 2002., na vrhuncu opisanog fatalizma i mesijanstva, dio Argentinaca odlučio je isprobati novi, mnogo otvoreniji pristup. Mala skupina građana - uz podršku vlade, Katoličke Crkve i UN-a - pokrenula je proces nazvan "Argentinski dijalozi". Organizatori su uspjeli okupiti stotinjak lidera svih segmenata društva na nizu radionica i okruglih stolova na kojima se razgovaralo o krizi – sve radi zajedničkog osmišljavanja stabilizacijsko-razvojnog plana. 

Na jednoj radionici razgovaralo se o pitanjima pravde i poštenja. U to vrijeme argentinski pravosudni sustav bio je toliko neučinkovit, nepristupačan, politiziran i korumpiran da se brojni sporovi nisu mogli do kraja riješiti pa se ugovorni odnosi i zakoni nisu poštivali kao ni ustavom zagarantirana ljudska prava. Problemi pravosuđa bili su tipičan primjer nagomilavanja problema u širem političko-gospodarsko-socijalnom argentinskom sustavu. Stoga su svi znali kako će učinkovitost osmišljenih rješenja u domeni pravosuđa presudno utjecati na dugoročno „zdravlje“ zemlje.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...