II. Čudovište koje smo sami kreirali 

Zamislite četrdesetogodišnjeg muškarca Johna koji vrijedno radi i brine za svoju obitelj. U nedjelju oko podneva vraća se kući iz crkve kako bi se konačno umirio i odmorio – jedino poslijepodne u tjednu. Odlazi u dnevnu sobu, rasteže se na kauču te potom lijeno ustaje kako bi iz frižidera izvadio limenku hladnog piva. Vraća se na kauč i pali TV – na programu je utakmica njegova omiljenog nogometnog tima. Smještajući se u mekano i udobno okruženje glasno odahne: "Ahhhhhh". Potom počinje doživljavati, na njegov specifični način, transcendentalni spokoj koji ga odvodi onkraj uobičajene stvarnosti kada ne mora ni o čemu misliti - ni o prošlosti ni o budućnosti. Može se kazati da je muškarac prisutan sam za sebe. 

Iznenada, jednog nedjeljnog poslijepodneva 1965. godine, njegova 15-godišnja kći Mary poput tajfuna dotrčala je iz spavaće u dnevnu sobu te mu uzbuđeno rekla: “Tata, tata, hitno promijeni kanal i pronađi vijesti. Slušala sam u sobi radio… reporter se uključio rekavši da su negdje – ne znam gdje – velike demonstracije te da policajci na konjima tuku nevine muškarce, žene i djecu koji protestiraju jer im je zabranjeno glasati. Navodno zato što su crnci. Televizija to sigurno prenosi." 

U pokušaju da promijeni kanal Mary hrabro zakorači prema TV-u. Na to joj se tata obrati: „Drago moje dijete, dušo moja, nedjelja je vrijeme za odmor. Nepotrebno si se uznemirila. Najbolje je da se vratiš u svoju sobu." 

No, potaknuta entuzijazmom i božanskim nadahnućem omladine, Mary nije odustala. Vratila se do TV-a inzistirajući da sazna što se doista događa u njihovoj zemlji: „Tata, moramo pronaći kanal koji prenosi prosvjede. Sjeti se svega što si me podučavao o SAD-u ovih godina… vrijednosti za koje se zalažemo… slobode i jednakosti. Na jutarnjoj misi o tome je govorio svećenik. Rekao je da smo svi mi 'Božja djeca'." 

Mary zakorači prema TV-u pokušavajući promijeniti kanal. Time je poprilično uzrujala oca koji joj je povišenim glasom rekao: „Mary, zar me nisi čula? Neću se ponavljati! Bespotrebno si se uzrujala. Vrati se u svoju sobu." 

Tako je među njima započeo sukob koji je trajao šest mjeseci. Možda i više. Možda je trajao šest godina tijekom kojih je Mary kontinuirano izazivala oca. “Kako to da je senator za kojeg smo glasali podržao razvodnjenu verziju Zakona o građanskim pravima iz 1957. godine? Zašto je senatorima južnih država 'prodao' svoj glas u zamjenu za izgradnju hidroelektrane kod nas u Montani?" 

Tata joj je na to odgovorio: "Dijete drago, zar ti nije drago što imamo struju?" 

Mary mu na to odgovori: „Ako moram birati između jeftine struje i meni najdragocjenijih vrijednosti, onda ću definitivno odabrati vrijednosti. Zato me nova brana mnogo više rastužuje nego što me uveseljava." 

Tako se Mary educirala na političkim pitanjima, a Johna je educirao Frankenstein kojeg je sam stvorio u osobi vlastite kćeri. Mary mu je, naime, zrcalila vrijednosti kojima ju je podučavao cijeloga života. 

Zašto onda Maryn otac ne promijeni mišljenje? Zašto trajanje sukoba nije skratio na samo tjedan dana nakon kojih bi rekao: “Potpuno te razumijem Mary… senator je očito pogriješio. Trebali bismo ga poticati da se zalaže za građanska prava i podržati da ne glasa za razvodnjeni zakon." Zašto John odmah ne učini tako? 

John ne mijenja mišljenje iz istog razloga kao zlostavljana žena. Kad je bio mali, John je ispratio oca u Drugi svjetski rat. Prazninu koja je ostala iza njega ispunjavao je djed posjetima u nedjelju poslijepodne, subotu poslijepodne ili nego drugo poslijepodne tijekom tjedna. Djed bi malog Johna uzeo za ruku i odveo u kino, na utakmicu lokalnog bejzbol tima i na druga zanimljiva mjesta. U nastojanju da ga poduči tajnama života pružao mu je svu ljubav i nježnost ovoga svijeta. Pričao mu je priče kojima ga je podučavao o tome kako kupovati, čemu služe banke, kako štedjeti, o prirodi rata u kojem sudjeluje Johnov tata, o dobru i zlu, o ispravnom i pogrešnom. Uz svu tu ljubav i priče, naravno, dolaze i interpretacije o tome "tko je kriv, a tko je prav" u svijetu, tko je "faca", a tko inferioran te o tome kako bi sposobni trebali brinuti o onima koji to nisu. Danas, 40 godina kasnije, John se više ne sjeća kako je stvorio vlastiti svjetonazor. Djed je preminuo prije deset godina. Nesvjesno, okupana dubokom ljubavi, iz Johna izvire paradigma o načinu funkcioniranja svijeta. 

Prema tome, Mary zapravo ne izaziva oca pukim pitanjem "zašto mirno promatraš narušavanje temeljnih vrijednosti naše zemlje?" već puno dubljim pitanjima kojima ocu zapravo poručuju “djed je bio u krivu… neke stvari kojima te podučio nisu dobre. Moraš 'procijediti' ljubav i lekcije koje si dobio od djeda… moraš odbaciti lojalnost najdublje i najosobnije vrste – lojalnost prema osobi koja te toliko voljela. Moraš propitati tu odanost kako bi shvatio što je u djedovoj mudrosti i ljubavi esencijalno i dugoročno. Potom moraš odbaciti ono što je pogrešno, ograničeno i uskogrudno."

Johnu nije lako udubiti se u to "prosijavanje". Ne živi u Cambridgeu, u saveznoj državi Massachusetts, gdje je sasvim normalno pola prihoda potrošiti na psihoterapeuta. Riječ je o vrlo vrijednom muškarcu koji većinu vremena provodi brinući se za svoju zajednicu i svoju obitelj. John jednostavno ne zna kako se "prosijavaju" sve te nesvjesne odanosti. Na koncu će se John eventualno upustiti u proces osvještavanja isključivo na osnovi najdublje odanosti i ljubavi prema vlastitoj kćeri. 

Shodno tome zaključujemo kako se John neće upustiti u osvještavanje vlastitih uvjerenja i pretpostavki o crncima radi bilo koga… već samo i isključivo radi svoje kćeri. Ne može ga bilo tko izazvati da propituje vlastite stavove, uvjerenja i vrijednosti jer time ne propituje samo stavove, uvjerenja i vrijednosti nego nešto mnogo više: odanost dubokim izvorima ljubavi i protekcije koje je primio u brojnim lekcijama tijekom mladosti.