Wheatley je u pravu. Problem je doista dubok i težak jer se odnosi na razinu svijesti čovječanstva. Bez da prihvatimo tu istinu, mehanicistički mentalni model suvremenih korporacija uvijek će nas iznova vraćati na stare obrasce ponašanja i djelovanja. Mehanicistički svjetonazor stvorio je osjećaj odvojenosti čovjeka od čovjeka kao i čovjeka od sveukupne prirode. Stoga Margaret Wheatley napušta nastojanje da "unaprijedi stari stroj". Toke Moller se slaže s Margaret te dodaje: "Nisu vremena za revoluciju... naš se zadatak ne sastoji u borbi protiv starog sustava već u stvaranju novog, djelotvornog sustava kako bi se dogodila evolucija." Razmišljanje Toke Mollera zahvaća suštinu problema, čak i sa stajališta terminologije. "Revolucija" je metafora mehanicističkog doba, a "evolucija" se odnosi na organske sustave. Ljudska svijest mora evoluirati i nadići mehanicistički mentalni model koji je stvorio današnji moderni svijet i današnjeg modernog čovjeka.

Oslobođenje od mehanicističke paradigme

"Čovječanstvo je veliki problem planeta," rekao mi je dr. Michael Braungart u telefonskom razgovoru. "A sve zato jer nismo svjesni da zaista jesmo veliki problem i da bi hitno trebali smanjiti naš ekološki otisak na Zemlji." Ispočetka ga uopće nisam razumjela - vjerojatno zbog njemačkog naglaska - no kako je nastavio govoriti, njegove su mi inspirativne ideje o ljudskoj misiji otkrile svjež i novi pogled na budućnost, jednako veličanstven poput transformacije gusjenice u leptira. Budući da se Michael uspio osloboditi zagrljaja mehanicističkog načina razmišljanja, njegove se vizije promjena nadovezuju jedna na drugu. Automobil postaje "nutra-vehicle" (vozilo koje stvara hranjive sastojke - op.ur.) kod kojeg se dušik iz ispušnog lonca sakuplja da bi se zatim pretvorio u umjetno gnojivo. Svaki ispust, a na kraju i čitav automobil, recikliraju se i koriste u proizvodnji novih vozila. Toksične tkanine u unutrašnjosti zamjenjuju se prirodnim koje posjeduju dodatnu sposobnost pročišćavanja zraka u svojoj okolini. Griješite ako mislite da je sve to znanstvena fantastike. Braungart je priznati kemičar, mentor i partner arhitekta Billa McDonougha s kojim je u koautorstvu napisao vizionarsku knjigu Cradle to Cradle, osoba koja zasigurno zna što govori. Njegova paradigma organskih sustava predstavlja čaroban iskorak od prevladavajućeg mehanicističkog svjetonazora: ljudska su bića neodvojiva od ciklusa prirode te kao takva svoje djelovanje i stvaranje moraju temeljiti na organskim principima živućeg planeta. Takvo nas promišljanje udaljava od trenutno prevladavajućeg po kojem je održivi život na Zemlji moguć jedino redukcijom naših aktivnosti.

"Zalažem se za drugačiji pristup koji kaže: Hej, nije li lijepo vidjeti ljudska bića na ovoj planeti?" govori Braungart mekanim glasom iz svoje kuće u Hamburgu, gdje je upravo kćer stavio na spavanje. "Umjesto da samo pokušavamo umanjiti štetu, trebali bi promisliti na koji način bi mi, ljudska bića, mogli pomoći drugim bićima. Jer, manje lošega ne znači dobro. Pod 'zaštitom okoliša' podrazumijevamo aktivnosti koje manje uništavaju okoliš. To vam je isto kao kada bih svojoj kćerki kazao: 'Draga moja, tata te želi zaštititi' te ju potom udario samo pet umjesto deset puta. Teško da bi se takvo postupanje moglo nazvati zaštitom. Ljudi se danas loše osjećaju jer smo upravo prošli kroz proces 'oslobađanja' od prirode te se loše osjećamo zbog svega što smo u tom procesu učinili. Kompenzaciju za ta djela pokušavamo pronaći u osjećaju krivnje."

Upravo nas je ta "oslobođenost" od prirode dovela do mehanicističkog mentalnog modela. Međutim, kako tvrdi Braungart, "to je oslobađanje bilo neophodno potrebno" i podsjeća nas da bismo se bez toga "pretvorili u kompost prije tridesete godine života" (Zanimljivo je da se termin "kreativnost" počeo koristiti krajem devetnaestog stoljeća pri vrhuncu mehanicističke ere). Tek kada je čovječanstvo moglo objektivno sagledati prirodu i kada je pokušalo dokučiti njezino funkcioniranje - razvila se ljudska inovativnost - stroj za predenje, parni stroj, željeznica, telegraf, električna rasvjeta, itd.

Komentar

Velimir Srića

Živimo u doba kad je moguće činiti gotovo sve, ali je pitanje što ima smisla učiniti. Danas se zato sve više menadžera svakodnevno pita zašto troše toliko vremena na posao, što time dobivaju, koje vrijednosti ostvaruju, koje ciljeve postižu, kako to utječe na njihovu osobnost, obitelj, privatni život. Vraćamo se starim i nikad do kraja odgovorenim pitanjima poput

pročitaj...