Poštovani čitatelji, obzirom na pregršt pohvala i pozitivnih povratnih informacija na stripove koje smo do sada objavili u stručnom časopisu
qLife, odlučili smo nastaviti istim putem i za glavni tekst ovog broja na temu
Snaga uvjerenja opet odabrati priču iz posebno osmišljene serije slikovnica za liderstvo i organizacijski razvoj
Learning fables koja se ovoga puta odnosi na
mentalne modele - pojam kojeg je 1940-ih godina osmislio škotski psiholog Kenneth Craik - umne strukture koje predstavljaju duboko usvojena uvjerenja, predodžbe i pretpostavke koje gajimo o sebi, svijetu i našim organizacijama te o načinu na koji se u njih uklapamo. Mentalni modeli nisu neka apstraktna akademska materija već posve stvarna i jednostavna ideja, neobično važna i primjenjiva u svakodnevnom životu: obitelji, poslu, školi, politici i drugim područjima koja traže od nas da se razumijemo i složimo s drugim ljudima koji “stvarnost vide” na drugačiji način
Iako sami po sebi nisu ni dobri niti loši, mentalni modeli stvaraju neprilike kada nas potiču da sve novo što vidimo nasilno guramo u “kućice” koje su nam dobro služile u prošlosti. Uz to, iskrivljavaju našu percepciju koja uopće nije precizna u mjeri u kojoj se to nama čini. Štoviše, ako viđeno i doživljeno nije usklađeno s “putokazima” u našoj glavi, vrlo je vjerojatno da ćemo novu stvarnost jednostavno odbaciti, obilježiti je kao “neistinitu” ili je pak uopće nećemo zamijetiti.
Mentalni modeli ponekad se javljaju u formi jednostavnih generalizacija poput ideje da su “radnici problem naše tvrtke” ili u formi složenih pojedinačnih i kolektivnih teorija poput uvjerenja o tome na koji način funkcionira politički sustav ili gospodarstvo neke zemlje, što je to “menadžment” i slično. Stoga mnogi od nas u Hrvatskoj vjeruju da je “demokracija društveno uređenje koje na vodeća mjesta u javnoj upravi uvijek dovodi najsposobnije pojedince”, da će nam “makroekonomisti donijeti gospodarski opravak i razvoj” te da se “upravljanje složenim sustavima, dakle znanost i umjetnost liderstva i menadžmenta, prije svega odnosi na ‘primjenu ekonomije u praksi’”.
Što je veoma čudno i nelogično, ako o tome dublje promislimo. Primjerice, ako ste imali prilike upoznati se s funkcioniranjem političkog sustava i političkih stranaka, tada dobro znate da se tamo ne napreduje “po sposobnosti” jer nekih konkretnih zadataka ni nema pa se “sposobnost” svodi s jedne strane na čim agresivnije kritiziranje “onih drugih” i proklamiranje kako bi “mi to mnogo bolje napravili” a s druge na slijepu poslušnost i dodvoravanje autoritetima.
Takav nas sustav dovodi do apsurdnih situacija da na funkcije lidera iznimno složenih i za život važnih sustava poput gospodarstva jedne zemlje, grada ili tvrtke u javnom vlasništvu moramo birati amatere koji u tom poslu nemaju iskustva ni postignutih rezultata kojima bi doista dokazali svoju kompetentnost.
Iako je Peter Drucker u svojoj knjizi Nova zbilja davno govorio o tome da je “spas putem makroekonomije” čista besmislica i dalje čvrsto vjerujemo da će se jednoga dana pojaviti heroj u liku nekog novog premijera koji će savršeno posložiti makroekonomski mehanizam i tako nas hitro dovesti do materijalnog blagostanja. Sve drugo: rad na sebi, obrazovanje, organizacija, kultura, moral, etika i disciplina društva... sve je to manje važno. Takav pojednostavljen, sužen i od medija potican pogled na razvoj rezultat je mehanicističkog svjetonazora i dubokog uvjerenja da je makroekonomija tehnička akademska znanost koja može egzaktno predvidjeti i objasniti gospodarske fenomene iako je pomalo već svima jasno da poštovani kolege ekonomisti ne mogu ponuditi ništa drugo osim pojednostavljenih teorija koje su tek više ili manje pogrešne.
Isto je i s dubokim uvjerenjem koje “menadžment izjednačava s ekonomijom” i tako značajno utječe na fakultetske, MBA i razne druge obrazovne programe na tom području pa oni uporno nude module poput “ekonomije za menadžere”, “kvantitativnih metoda za poslovno odlučivanje”, “financija”, “računovodstva”, “izrade poslovnih planova” i druge analitičke pristupe iako su se isti pokazali nesposobnima u rješavanju hiperkompleksnih, međupovezanih i međuovisnih problema. Pritom sustavno zanemaruju značaj psihologije, filozofi je, etike, kibernetike, teorije kaosa ili kvantne teorije u svojim pokušajima da se približe stvarnim potreba prakse.
Dakle, sve dok ne osvijestimo ova i mnoga druga uvjerenja koja suptilno upravljaju našim privatnim i poslovnim životom nećemo ih uspjeti dublje istražiti. Sve dok ih dublje ne istražimo nećemo ih moći promijeniti. A sve dok ih ne promijenimo, poput miševa koji trče po kotaču uvijek ćemo postizati iste, neželjene rezultate.
Ugodno čitanje!
Sadržaj
