Karijere lidera i menadžera više ili manje kreću se uobičajenom putanjom: po završetku studija ulazimo u svijet rada goreći od želje da dokažemo svoju kompetentnost, pokazujući da smo sposobni kontrolirati ishode jasno i nedvosmisleno prepoznajući uzroke problema koje potom "čvrstom rukom" transformiramo i usmjeravamo prema željenom cilju - na isti način i u istom duhu kao što matematičari, informatičari i fizičari kontroliraju tehnološke procese. Znanje koje nam je potrebno za uspostavu takve kontrole pronalazimo u znanosti ekonomije, njenim teorijama, modelima i formulama koje vješto apliciramo na društveni sustav nacionalnog gospodarstva ili tvrtke, čime se – manje svjesno, a više nesvjesno – pretvaramo u društvene inženjere.
Međutim, pogledamo li iskreno istini u uči s užasom ćemo priznati kako sve to skupa i nije baš tako te da "podivljali stroj" realnosti ne odgovara na naše komande. Suočeni s različitim interpretacijama "uzroka" i "posljedica" o kojima doslovce svi sve znaju - kolege, profesori, radnici, uglednici i razni stručnjaci - ne možemo drugo nego sudjelovati u tom sukobu interpretacija bijesni što nam je voljena znanost očito okrenula leđa. Bez valjanih argumenata i u nemogućnosti da primijenimo adekvatno znanje kako bi uspostavili kontrolu, nijemo pratimo kako naša kompetentnost doslovce odlazi k vragu.
Nove znanosti, a posebice teorija kompleksnosti, pomažu nam da si barem malo pojasnimo grotesknu situaciju iz svijeta ekonomije i menadžmenta gdje svi sve znaju, a da na kraju priče nitko sa sigurnošću ništa ne može reći. Zašto je tome tako? Zašto se događa da oko suštinskih pitanja opstanka i razvoja ne možemo postići minimalni konsenzus već se uvijek sve svodi na "moja riječ protiv tvoje" većih i manjih autoriteta?
Prije svega zato što se cjelokupna neoklasična teorija - još uvijek snažno prisutna u modernoj ekonomiji i menadžmentu - temelji na svjetonazoru koji su na prijelazu 19. u 20. stoljeće Walras, Jevons i Menger jednostavno prekopirali iz fizike, prevodeći ga (i to, prema mišljenju mnogih fizičara, posve pogrešno) u ekonomske koncepcije. Nakon što je teorija kompleksnosti dokazala da nacionalna gospodarstva i tvrtke nisu zatvoreno-uravnoteženi već kompleksno-prilagodljivi sustavi, temelji neoklasične paradigme ozbiljno i naglo počeli su se urušavati.
Ukratko rečeno, teorija kompleksnosti nam poručuje da se ponašanje kompleksnih prilagodljivih sustava, uslijed mnogobrojnih interakcija različitih agensa koji nisu racionalni - kako se do sada smatralo - jednostavno ne može predvidjeti. Slijedom toga, odnosi između uzroka i posljedice uopće nisu tako jasni kako mi to vidimo. Štoviše, u maglovitom oceanu kvantnog svijeta uzroci i posljedice kao neke čvrste i objektivne točke za koje se možemo "uhvatiti" uopće ne postoje.
Sve ovo lidere, menadžere i ekonomiste dovodi u prilično nezgodnu situaciju koja se najbolje može opisati metaforom pračovjeka koji toljagom lupa po računalu u nastojanju da ga popravi uvjeravajući nas pritom kako "dobro zna što čini". Budući da ih smatramo kompetentnima u mjeri u kojoj uspješno uspostavljaju kontrolu, u očima javnosti ovi se ljudi prikazuju stručnjacima iako je sada znanstveno dokazano kako njihove prognoze nemaju realno utemeljenje pa zbog toga ne mogu biti drugo nego više ili manje pogrešne. Kako od njih tražimo da znaju što čine, oni mudro procjenjuju da je javno iskazivanje ranjivosti i nesigurnosti veoma riskantno. Tako se vrtimo u začaranom krugu – mi očekujemo da oni znaju, a oni, više ili manje svjesni da ne znaju - kriju svoje neznanje zbog naših očekivanja.
Navedeni obrazac u korijenima je svih naših problema stoga ga moramo čim prije osvijestiti. Ako se lideri, menadžeri i ekonomisti uporno nastave ponašati kao da im je sve apsolutno jasno, kao da poznaju sve činjenice, kao da su posve sigurni oko svih pitanja, kao da točno prepoznaju uzroke te shodno tome i najbolje ishode procesa te da su sigurni na koji će ih način postići, teško da će nam ikada biti bolje.
Štoviše, upusti li se netko u rješavanje kompleksne društvene problematike s gotovim odgovorima u rukavu trebalo bi ga javno prozvati. Lideri moraju shvatiti da nisu među nama radi odgovora i kontrole nečega što se očito kontrolirati ne može već radi povezivanja ljudi i kolektivne inteligencije. Ne smiju zaboraviti da rješenja izviru, malo-pomalo, djelić po djelić iz tkiva cjelokupne zajednice pa se njihov ključni zadatak ogleda u spajanju nasumičnih uvida u koherentnu cjelinu. Osim toga, u kontekstu njihove nove kompetentnosti neobično je važno otvoriti se zajedničkom i neskrivenom neznanju, učenju i svjesnosti koja nas jedina može provesti kroz kaos do savršenog reda.