Strah od pogrešaka normalna je psihološka pojava jer svatko od nas ima jaku potrebu da bude u pravu. Zato se trudimo izbjeći promašaje, nastojimo u očima partnera, prijatelja i suradnika ne ispasti glupi, odgovorni ili krivi. Izbjegavanje pogrešaka tjera nas da «igramo na sigurno» i tako izbjegnemo situacije koje donose rizik i neizvjesnost. Strah od kazne koči kreativnosti. Okolina u kojoj se pogreške ne smatraju sredstvom učenja nego povodom da se nekoga kazni ili na njega viče, neće biti izvor kreativnosti.

Birokratskom duhu strana je svaka improvizacija, fleksibilnost i nered. Inventivni pojedinci propise i pravila doživljavaju poput prepreka na atletskoj stazi. S jedne strane to je dodatni izazov koji valja savladati, a s druge strane one uvelike usporavaju trčanje i utječu na rezultat.

Među glavne birokratske kočnice mogu se ubrojiti opterećenost rutinskim poslom, procedura s previše koraka i opsežna papirologija. Detaljno planiranje i precizno definiranje svih zadataka bez slobode da se pokuša raditi drukčije, onemogućit će kreativne ideje.

Znate li anegdotu o čovjeku koji se muči tupom pilom ispiliti debelo drvo? Prijatelj ponudi nabrusiti oruđe, no ovaj ga ne sasluša vičući: Pusti me da radim, što gnjaviš! Vidiš koliko imam posla! Osobe pretrpane rutinskim zadacima ne stignu zastati i razmisliti o njima, kako bi ih unaprijedile i inovirale.

Nedostatak resursa često uzrokuje manjak inovacija. Većina ljudi najvažnijim ograničenjem kreativnosti smatra novac. Da imamo bolju financijsku podršku, kažu oni, mogli bismo napraviti čuda, no bez novca ne možemo biti inventivni. No, nedostatak novca samo je jadni izgovor. Kapitala oduvijek ima više nego sposobnih ljudi i suvislih ideja. Za prave se projekte prije ili kasnije pronađe financijska potpora. Zato su glavna ograničenja kreativnosti (ne)znanje i premalo vremena.

Glavna je nevolja vremena kao resursa da se ne može iznajmiti ili kupiti, spremati niti uskladištiti. Vrijeme je neelastično jer, bez obzira kakva potražnja za njim, ponuda se ne može povećavati. Jučerašnje vrijeme potrošeno je zauvijek i više se nikad neće vratiti. Za razliku od resursa koji su zamjenjivi jedan drugim (na primjer, kapital i rad) vrijeme je potpuno nezamjenjivo i nenadomjestivo. Ujedno, to je najvažniji resurs jer je neophodan za obavljanje svih privatnih ili poslovnih aktivnosti.

Za sve je potrebno vrijeme, svaki posao odvija se u vremenu i troši vrijeme. Pa ipak, većina ljudi taj jedinstveni, nezamjenjivi i sveprisutni resurs uzima zdravo za gotovo. Nedostatak vremena glavno je ograničenje kreativnih projekata ili aktivnosti.