I u pravu je. Danas nažalost sve češće imamo priču koja se prodaje i priču koja se ne prodaje. Odnosno, tako nas uvjeravaju oni koji medijima upravljaju, a mi takvu konstrukciju znamo lako progutati jer je u današnje vrijeme neizvjesnosti i nesigurnosti zbog manjka profita, zbog nesigurnih plaća, zbog prijetnji egzistenciji, zaista linija lakšeg otpora ne preispitivati neke uvriježene konstrukcije. Ne talasaj...

Istina je da zapravo postoji dobro i loše ispričana priča, a ako priče o kreativcima a priori bacamo u smeće kao "neprofitne" onda samo znači da se uopće nismo potrudili od te priče nešto i napraviti. Nebrojeno puta predlagao sam, a i pisao priče o inovatorima, i imao sam sreće da sam ih mogao i plasirati. Bilo je za njih dosta sluha, čak i u mnogima "omraženom" Vjesniku koji je morao propasti jer mu je prvih pet, šest stranica bilo ovakvo ili onakvo, politika ga je odavno postavila na vješala, a što je najgore – najvjerojatnije je zbog priča poput ovih mojih bio i neprofitabilan. Pa ipak, zanimljivi i pozitivni ljudi, po meni, zaslužili su i zanimljive i pozitivne priče, zaslužili su svoj komad ozbiljnog medijskog prostora.

S druge strane, baš se i ne čini da bi se mnogi složili s tim stajalištem. Evo primjera. Otac kreativnosti, kandidat za Nobela, svjetski poznati Edward de Bono, čovjek koji je bio konzultant za vodeće svjetske vlade i multimilijarderske tvrtke, a koji mu danas svi od reda skidaju kapu, na svojoj "turneji" po regiji došao je i u Zagreb, i to pozdraviti Dan kreativnosti i inovativnosti 2012., rijetku manifestaciju u čijoj organizaciji imam čast i sam sudjelovati. Došao je de Bono na kratko, na mali radni sastanak, no otvorio je vrata medijima, iako je nerijetko škrt na medijskim istupima i teško je pokucati na ta njegova vrata. Prilika za hrvatske medije? Po mojoj slobodnoj procjeni, takvu priliku trebali bi iskoristiti sami urednici, da naprave intervju ili barem uzmu izjavu, ako zbog ničeg drugog, onda iz čisto karijerističkih razloga. Ipak, interes u našim medijima sveo se na: "Pa što nam niste ranije javili?", "nemamo više mjesta", ili "Tko je taj de Bono uopće?". Naravno, rijetki profesionalci iskoristili su priliku, no zanimljiv je taj pristup u kojem je saborska svađa bez ijedne korisne i vrijedne informacije u nekim medijskim glavama uspjela izbrisati mogućnost intervjua s jednim od najvećih svjetskih mislilaca svih vremena.

Ima li nade za kreativnost kad je medijima, a samim time očito i javnosti, tako nezanimljiva? U okrilju krize ipak ne treba odbacivati mogućnost da neka iskra opet potpali vatru. A koji će medij biti toliko hrabar da tu iskru prenese javnosti? Koji će medij biti dovoljno kreativan?