Kreativnost u medijima

Zaista, valja se ponovno i ponovno zapitati – ima li mjesta kreativnosti u danas sve učmalijoj i apatičnoj atmosferi kakva je zavladala u svijetu medija? Ne treba ići dalje od vlastitog dvorišta da bi se vidjelo kako stvari stoje. Veliki mediji propadaju, a propada im i kvaliteta, sve je to slijed događaja, nalik na domino efekt, i teško je pretpostaviti kakav će u konačnici rezultat osjetiti sve slabije informirana javnost.

Naime, javna televizija doživljava preinake i potrese, u kojima više slušamo o zakonskim regulativama i političkim podobnostima, nego o osvježenju programa i inovacijama. S druge strane, većina novosti koje donosi javna televizija u sadržajnom pogledu jest vraćanje na ekrane starih prokušanih (i kvalitetnih) lica ili emisija. Nešto novo, revolucionarno, kako se čini, ne možemo očekivati, barem ne zasad. Od komercijalnih televizija, vođenih profitom, i ne može se očekivati nešto više od inovacija u području – iznošenja promidžbenih i komercijalnih sadržaja. Nešto kreativno i inovativno što bi oplemenilo medijski prostor već dugo nismo vidjeli.

Tiskani mediji propadaju, gase se, postaju neisplativi. Tisak stoji previše, previše je i ljudi tu potrebno u proizvodnim procesima, tako da se papirnata izdanja isplate još uglavnom kao "nosači" reklama, koje su tim izdanjima temeljni pogon za respirator. Najjači dnevnici u tiskanom obliku opstaju još zahvaljujući svojoj vezanosti uz online izdanja, a više se ne može izbjeći ni činjenica da, nažalost, sve više jenjava potreba da se ujutro ili barem vikendom novine prolistaju. Još jedino radio postaje, koliko-toliko, izdržavaju pritisak medijskog sumraka, a i njih spašavaju glazba i poznati glasovi koji si nerijetko ipak mogu dopustiti više kreativnosti u pristupu od nekih drugih medija.

Ipak, ne treba tu kriviti ovaj ili onaj medij za trenutačno stanje, jer isto je ili slično i u drugim zemljama sličnog društvenog i civilizacijskog okruženja. Budući da je zbog nerijetko sumnjivih vlasničkih struktura i uplitanja politike u medijski milje i samo pošteno izvještavanje sve češće kompromitirano (jer objektivno izvještavanje, kako je poznato, i ne treba očekivati), velikim medijima sve se manje vjeruje. Stoga ne čudi poplava žutila - pa ono je na kraju, ako površno pogledamo, i najkreativnije što se može ponuditi, a ne zahtijeva angažman recipijenta u obliku pretjeranog preispitivanja kredibiliteta.

Uz sve to, i kvaliteta sadržaja drastično opada. Kako su mediji postali skupa "igračka" tako je opseg poslova novinara porastao, a honoriranje postalo sve skromnije. Cijena novinarskog rada spuštena je na razinu povremenih studentskih poslova, a to nikako ne može biti poticajno za medijske djelatnike, i teško je očekivati ikakvu inovaciju ili razvojni proces u nekoj medijskoj kući u kojoj kreativci rade po diktatu i za kikiriki. Pa se unajmljuje jeftina radna snaga, još zelena, a za najzahtjevnije zadatke. Zato tekstove u novinama ili na portalima sve češće "oplemenjuje" dobra doza nepismenosti, a nema ni lektora da bi ih ispravili (jer su i oni redakcijama preskupi). Na koncu ispada da javno mnijenje kreiraju brzopotezni, niskokvalitetni sadržaji koji više zatupljuju mozak, odvlače pozornost, nego što bi educirali i provocirali razmišljanje. Zvuči defetistički, ali nemojmo se zavaravati – najmanje dvije trećine ljudi u našem vlastitom okruženju reći će nam da ih od „ozbiljnih“ vijesti i informacija boli glava, da ih sve to užasno živcira i da najradije izbjegavaju bilo kakav doticaj s medijima. Osim ako se ne radi o kratkoročnom „uveseljavanju“ nekim aktualnim žutilom.