Vjerojatno se mnogi kolege neće složiti s navedenom slikom. S jedne strane, nije ni bitno jer realnost pokazuje veliko nezadovoljstvo ljudi koji rade u medijskim sustavima, osobno mi se svako malo požale i oni s višim, uredničkim statusima. Nema tu više žara, kažu, nema onog nečeg zbog čega su se i upustili u novinarstvo, sve se nekako pretvorilo u suhoparno ispunjavanje gotovo birokratski propisanih radnih zadataka, sve se pretvorilo u brojke i novčanice, koje oni na kraju u stvari i ne vide. Nedostaju im odriješene ruke, kažu. Nedostaje im kreativno ozračje.

Cijeli ovaj pesimistični izboj medijskog promišljanja ne bi imao smisla da ne ostavlja jednu posljedicu, jedno svjetlo na kraju tunela koje lagano prijeti da cijeli tunel digne u zrak. Naime, dok se neke velike medijske kuće osmjehuju u javnosti kao da se ništa nije promijenilo, a iznutra nervozno iščekuju vlastiti zalazak sunca, događa se ono što pokazuje da čovjek zaista jest kreativno i inovativno biće. Nije to s jedne strane revolucija, više je to čista inteligencija, umijeće da se uzme ono što valja i napravi nešto novo. A temelj svega postali su, i tek će si dati maha – specijalizacija i personalizacija. Dok "veliki" tonu u vlastitoj inertnosti, priliku dobivaju "mali".

Netko je rekao da je vrijeme blogova prošlo. I taj netko nije mogao biti više u krivu. Novi se medijski trendovi najviše očituju upravo u sferi onoga što nam je svima dopustilo da komuniciramo sa svima, na virtualnim temeljima svjetske mreže. Neposredno. Bez nepotrebne birokracije, bez dodatnih uvjetovanja potaknutih političkim ili kompleksnim poslovnim odlukama, samo na osnovi određene ekspertize i na osnovi vlastitog angažmana. Zvali mi oblik medijskog istupa blogom, ili vlogom, privatnim portalom, ili nekim trećim nazivom, sasvim je nebitno, bitni su temelji na kojima nastaje.

No, dugačka je to tema, koja bi se mogla i trebala u detalje razlagati i analizirati, ali evo jedan parafrazirani primjer, čisto da se dobije dojam trendova. Jedna mlada djevojka, studentica, odlučila se našminkati i staviti to na YouTube. Amaterski filmić s amaterskom montažom, i gotovo nikakvom informativnom vrijednošću. Medijski minorno. No, nekome se ipak svidjelo, dobila je nekoliko komentara koji su rekli: "Ovo mi je bilo baš korisno, jel možeš napraviti još jedan video?" I mlada studentica ga je napravila, u slobodno vrijeme između dva predavanja ili prije večernjeg izlaska, ne shvaćajući lavinu koja će uslijediti. Danas radi video materijale svaki dan, ima milijune pretplatnika na svom kanalu, stotine tisuća komentara pod svakim objavljenim uratkom.

Je li riječ o istom uratku s kojim je počela? Naravno da nije. Komentari su joj rekli da mora popraviti dikciju, i ona se potrudila. Rekli su joj da je snimka loša i da je loše montirano. I ona je naučila ponešto o montaži, o snimanju, o rasvjeti, o javnim nastupima, završila je s vremenom kvalitetne tečajeve, potrudila se kredibilitet opravdati certifikatima... Nije joj bilo teško jer je voljela to što radi. Došli su i oglašivači, koji su joj plaćali da stavi njihovu reklamu na svoj kanal. Mogla je od toga i živjeti. Naručila je vlastitu internetsku stranicu, s brojnim novim aplikacijama koje su po njenim željama osmišljavali informatički „maheri“.