Poticanje i razvijanje kreativnosti i inovativnosti studenata u cilju podizanja poduzetničkog kapaciteta mogu uspješno realizirati samo predavači s uspješnom poslovnom karijerom. Ovdje se prije svega radi o vjerodostojnosti predavača-mentora. Kao što je u uvodu bilo naznačeno, kompetentni mladi ljudi su cilj obrazovanja za poduzetništvo. Kompetencija se sastoji od znanja, vještina i stavova. Znanje se može dobiti tijekom procesa stjecanja vještine. Vještina se dobiva isključivo radom i vježbanjem. Poduzetništvo je provođenje ideje u djela (Europska komisija). Stavovi se teško mijenjaju, mijenjaju se na osnovi iskustva. Stav u odnosu na rad se mijenja radom. Po svemu sudeći je obrazovanje za poduzetništvo najefikasnije realizirati kroz poduzetnički poduhvat.

Kako? Pustiti studente u samostalno vođenje poslovanja. Pustiti ih da iskuse padove, da griješe dok su u sigurnim rukama predavača-mentora koji znaju kako se nositi s izazovima turbulentnog poslovnog svijeta. Greške za vrijeme studiranja se puno manje plaćaju nego one poslije kada samostalno krenu u poslovanje. A najteže su prve 3 godine u poslovanju kada je ključno upotrijebiti vlastitu kreativnost i inovativnost. Poslovni proces u obrazovanju može biti virtualan ili stvaran. Simulacije se zbog izrazitog rizika realizacije same aktivnost koriste u obrazovanju vojnika, pilota i liječnika. Nužno je da oni steknu vještinu prije nego što mogu preuzeti odgovornost za živote drugih ljudi. Obzirom da je rizik u poslovanju sve veći, poslovne simulacije predstavljaju izrazito efikasan način obrazovanja jer putem njihovog korištenja studenti dobivaju vještinu, a nema rizika. Uz virtualan može se koristiti i stvaran model obrazovanja na način da se studentima omogući vođenje projekata i stvarnih studentskih poduzeća. U tom slučaju oni, uz nadgledanje procesa od strane profesora, imaju najbolje iskustvo jer su aktivni sudionici u gospodarskim procesima.

Neovisno o tome koriste li visokoškolske institucije u procesu obrazovanja za poduzetništvo virtualne ili stvarne modele obrazovanja studenata, ključno je omogućiti profesoru/nastavniku ulogu trenera. Tada su studenti u mogućnosti razvijati svoju kreativnost i inovativnost u studentskim projektima i/ ili studentskim poduzećima. Obrazovni proces tada postaje nenametljiv i fleksibilan, didaktički i metodički izbalansiran i prilagođen suvremenim zahtjevima. Takvom se pristupom potreba za trenerom itekako aktualizira. Što je veći stupanj samostalnosti u radu studenata, to je odgovornost i značaj predavača-trenera veći.