Međutim, od samog početka očite su bile i štetne nuspojave industrijske ere, barem onima koji su ih htjeli vidjeti. Te se nuspojave odnose na niz ekoloških kriza, povećane količine i toksičnost otpada, povećane tenzije zbog ograničenih prirodnih resursa, nestanak zajednice i komodifikaciju svakodnevnog života koja je dovela do širenja jaza između bogatih i siromašnih. Biolog Edward O. Wilson promišljanje izvan utjecaja mjehura industrijske ere naziva "pravim realnim svijetom". Iz ove perspektive, ukupni troškovi industrijalizacije bez obzira na njezinu neupitnu vrijednost čine mjehur dugoročno neodrživim. Iako bi se moglo raspravljati o tome kada i na koji način će se mjehur raspuknuti, već danas postoje jasne naznake da ulaganje novca, truda i pažnje na isti način kao i do sada više neće osiguravati iste rezultate. Ulaganja "izvan mjehura" predstavljaju neku posve drugu priču koja će istovremeno stvoriti veća bogatstva i još kvalitetniji, održivi život. No, za to je potrebno da ljudi posve napuste stare pretpostavke i praksu kojom su se do sada služili.


Troškovi industrijalizacije

Globalne klimatske promjene samo su jedna od brojnih nuspojava industrijskog rasta s dva jedinstvena aspekta. Prvi se odnosi na tekuće i buduće troškove koji su doista enormni. Drugi se odnosi na jednostavne numeričke pokazatelje koji nam jasno pokazuju koliko je čovječanstvo slabo uravnoteženo s prirodom - te u kojoj mjeri se moramo hitro i energično prilagoditi ako želimo izbjeći katastrofu. Gledajući iz ove perspektive, klimatske promjene možemo smatrati poklonom; "budilicom" koja nam govori da se industrijska era bliži svome kraju.
Ta se "budilica" u stvarnosti sastoji od širokog spektra istraživačkih i računalnih modela koji se mogu sažeti u nekoliko osnovnih činjenica. Razina emisije ugljičnog dioksida (CO2), primarne komponente stakleničkih plinova koje stvara čovjek svojim aktivnostima, eksponencijalno je narasla tijekom industrijske ere. Danas je razina CO2 u atmosferi 35 posto veća nego u bilo kojem trenutku posljednjih pola milijuna godina, što je među znanstvenicima stvorilo konsenzus po kojem su ljudske aktivnosti primarni uzročnik vrlo opasne putanje kojom se globalna klima kreće.

Pritom je vrlo važno razlikovati "zalihe" CO2 (količina prisutna u atmosferi) i "dotok" nove emisije svake godine. Ova jednostavna razlika zbunjuje mnoge ljude i lidere koji vjeruju da bi stabilizacija dotoka novih emisija, kako je i definiramo Protokolom iz Kyota 1997. godine, sama po sebi taj problem riješila. Sadašnji dotok globalne CO2 emisije u atmosferu iznosi oko 8 milijardi tona ugljika godišnje (na temelju konvencije mjere se emisije u tonama istovjetnog ugljika) što je 2.5 puta više od količine ugljika (3 milijarde tona) koji se apsorbira prirodnim putem kroz razne oblike prirodne biomase (drveće, biljke, planktoni) ili se otopi u oceanima.