Odgovor je, kao i uvijek u takvim prilikama, došao sam od sebe, u trenutku kada ga je kontaktirala jedna zaklada i zatražila da im pomogne u uvođenju "etanolskih automobila" na švedsko tržište. "U Brazilu sam probao voziti automobile na etanol. Svidjeli su mi se. No, drugi ljudi su govorili kako u Švedskoj oni ne bi dobro funkcionirali budući da je kod nas suviše hladno, teško bi se pokretali, nije bilo dovoljno crpnih postaja itd. itd. Riječju, za takve automobile u Švedskoj nije bilo kupaca."

Nakon mnogih upita, Carstedt je pronašao osobu zaduženu za razvoj vozila na alternativni pogon unutar Ford Motor Company u Detroitu. "Njegova je supruga posjetila moju zemlju kao sudionik programa razmjene studenata; doista je volio Švedsku. U meni je vidio potencijalnog saveznika, te mi je 1995. godine pomogao [našem poduzeću] u kupnji tri automobila. U Fordu nisu imali pojma o tome što radimo. Nabavka automobila na etanol nije bila dijelom niti jednog važećeg "programa". Iako je prvobitna potražnja za takvim automobilima u Švedskoj bila ravna nuli, Carstedt se nije pokolebao. On i njegov prijatelj iz Swedish Ethanol Development Foundation (kasnije preimenovane u BioAlcohol Fuel Foundation) sljedeće su četiri godine obilazili okolne gradove sve dok nisu osnovali konzorcij kupaca, tvrtki i pojedinaca, koji su se obvezali na kupnju 3.000 automobila.

U svojim mislima, Carstedt je "jednostavno poduzimao sljedeći logičan korak." No, taj "sljedeći logični korak" uvijek je proizlazio iz njegovog poduzetničkog mentaliteta i načina razmišljanja. Umjesto da provodi vrijeme u raspravama s proizvođačima o tome postoji li tržište za takve automobile ili ne postoji, umjesto da se bavi akademskim istraživanjima i seminarima, Carstedt je u biti organizirao terenski test. Pored toga, cijelo je vrijeme motivirao druge ljude - prvenstveno službenike lokalnih vlasti - da se priključe i pomognu u ostvarenju njegove ideje. Rezultat svega je skladan odnos i suradnja zaklade BioAlcohol Fuel Foundation sa željama pojedinaca i organizacija.

No, kakva je korist od uvoza takvih automobila kada pogonsko gorivo, etanol, nije bio dostupan? Do trenutka uvoza prvih 50 "etanolskih automobila" Carstedt je uspio uvjeriti vlasnike samo dvije postaje, jedne u svojoj boravišnoj regiji Ornskoldsvik i druge u Stockholmu, da uvedu etanol u svoju ponudu. Budući da se uvoz automobila stalno povećavao, članovi BioAlcohol Fuel Foundation su samostalno pokrenuli i financirali kampanju kako bi uveli etanol u prodajne programe što većeg broja benzinskih postaja.

"Do 2002. godine smo otvorili 40 postaja u cijeloj zemlji, a u lipnju 2004. godine smo otvorili stotu. Mislim da sam osobno prisustvovao službenom otvorenju prvih 50", kaže uz smijeh. Broj postaja se udvostručio u 2005., ponovno se udvostručio u 2006., da bi u kolovozu 2007. dosegnuo brojku od 1000 (25 posto od ukupnog broja postaja u državi). "Za pokretanje prvih 100 postaja bilo je potrebno 10 godina", kaže Carstedt. "Danas otvaramo 100 postaja svaka tri mjeseca."