U kasnim 1990-im Carstedt je krenuo u potragu za jakim proizvođačem, sposobnim razviti sljedeću generaciju vozila na bazi etanola za Švedsku. U razgovorima je shvatio da kompanije nisu monolitne: "Organizacije su sastavljene od pojedinaca... Imate li dovoljno sreće da naiđete na istomišljenike s druge strane, surađujte s njima i podržavajte ih - to je najbolji način da projekt napreduje." Na njegovo iznenađenje, pokazalo se da su mu najviše bili naklonjeni ljudi iz prodaje i marketinga, a ne istraživači ili inženjeri. Potpredsjednik uprave za marketing tvrtke Saab je brzo shvatio prednosti i obećanja etanola te mogućnosti za diferencijaciju tvrtke od konkurenata koje iz toga proizlaze. "Srećom, uspio je uvjeriti tehničare", kaže Carstedt. Saab je tako donio stratešku odluku o preusmjeravanju novčanih sredstava iz marketinškog proračuna u proizvodnju kako bi napravili mali broj automobila na etanol za testiranje na švedskom tržištu.

Kombinacijom svih ovih inicijativa stvorena je nova industrija goriva u Švedskoj. No, Carstedt nije bio zadovoljan. Želio je potpunije pristupiti problemu održivosti, budući da transport generira tek četvrtinu cjelokupne emisije stakleničkih plinova. Otvaranjem salona za prodaju automobila u gradu Umea, na sjeveru Švedske, on i arhitekt Anders Nyquist su pokrenuli projekt sa željom da "sagrade ekološki najprihvatljiviji prodajni salon za automobile u svijetu." Trebao je funkcionirati poput drugih prirodnih sustava - reciklirati otpadne vode, čuvati toplinu te biti energetski efikasan što je više moguće. Ideja se kasnije razvila u nešto što su Carstedt i Nyquist nazvali "Zelena Zona", skupinu subjekata u koju su bili uključeni Carstedtov prodajni salon, McDonald's restoran i benzinska crpka (koja je prodavala i bio-gorivo). Koristeći koncepcije industrijske ekologije (u kojoj se otpad iz jednog industrijskog pogona koristi kao input u drugom), dizajnirali su sustave kojima su povezali subjekte - npr., viškovi toplinske energije iz kuhinje restorana provodili su se u prodajni salon i benzinsku postaju. Sveukupna potrošnja energije je opala do razine 20 posto ukupne energetske potrošnje susjednih konvencionalnih maloprodajnih sustava slične veličine.

Carstedtov pilot-projekt je, na njegovo veliko iznenađenje, nadahnuo mnoge ljude. Uskoro su ga počeli tražiti mediji iz cijelog svijeta. Između 2000. i 2006. godine, Zelena Zona je zabilježila više od 500 službenih studijskih posjeta. "Moja predavanja o bio-gorivu, klimatskim promjenama i 'holističkom pristupu sustavu' bila su previše teoretska za većinu ljudi", napomenuo je. No nakon što su se sami osvjedočili na opipljivom primjeru Zelene Zone, mogli su "samostalno početi poduzimati sljedeće korake", pojašnjava Carstedt. "Nisu trebali mene ili bilo koga drugoga da im objasni što moraju napraviti."