Znanstvena paradigma se temelji na "objektivnom" znanju proizašlom iz znanstvenih metoda kao što su npr. eksperimentiranje i kontrolirano opažanje. Cjelokupna istina, prema ovoj paradigmi, postoji izvan ljudskog bića. Izraz "vjerovati ću onda kada vidim" često se susreće u našoj kulturi, bilo da se njime koriste znanstvenici ili drugi ljudi. Za spoznaju istine zato nam trebaju "vanjsko znanje" i stručnjaci, ma koliko osjećali drugačije. Navedena ovisnost o vanjskom znanju i osjetilima društveno je odobrena osnova na kojoj temeljimo naše ponašanje i razmišljanje, bilo da se bavimo znanošću ili nekim drugim aktivnostima.

No, početkom prošlog stoljeća znanost se i sama počela mijenjati, prije svega s pojavom kvantne mehanike u fizici. Umjesto Newtonovog opisa univerzuma kao velikog prostora u kojem odvojeni entiteti funkcioniraju na principu golemog stroja ili satnog mehanizma, fizičari poput Einsteina i Bohra koji su tragali za "temeljnom česticom" i istraživali pojave pri brzini svjetlosti, počeli su otkrivati da je svijet, kao što su nam oduvijek kazivali drevni mudraci, zapravo čista energija, cjelina s beskonačnim brojem prisno povezanih, stalno promjenjivih dijelova, radije negoli odijeljenih, stalnih entiteta.

Protekom dvadesetog stoljeća nova otkrića u fizici pomalo su stvorila potpuno drugačiju sliku svijeta od uobičajene koju svi mi podsvjesno čuvamo u našim umovima i svakodnevnim životima. Kvantna fizika je stvorila sustav koji nam otkriva da su Newtonovi zakoni u stvari samo aproksimacije, istinite samo za velike i značajne procese poput kretanja planeta. U svijetu "vrlo malenog" i "veoma brzog" Newtonova mehanika se pokazala potpuno nekompetentnom.

Svijet mehanicističke znanosti se sastoji od velikih, čvrstih objekata i praznog prostora između njih. Svijet nove znanosti čine titraji i energetski valovi. Ono što se čini čvrsta materija zapravo su titraji međusobno povezanih čestica, toliko sitnih i toliko razdvojenih da bi za opis trebalo koristiti astronomsko poimanje udaljenosti planeta i galaksija. Revolucionarna implikacija Einsteinove jednostavne jednadžbe E=mc2 sastoji se u sljedećem: istinska razlika između energije i materije ne postoji!

Tijekom prošlog i početkom ovog stoljeća, promjene u fizici pretila su slična otkrića u drugim znanostima. Tako se kemija, otkrićem elektrona i radioaktivnosti krajem devetnaestog stoljeća, približila novoj fizici kada su teoretičari počeli primjenjivati otkrića na strukturi atoma fizičara na strukturu kemijskih molekula što je dovelo do otkrića polimera - prirodnih (svila, celuloza, prirodni kaučuk i proteini) i sintetičkih (plastika) spojeva velike molekularne težine. Budući da su sastavljeni od milijuna ponavljajućih i povezanih elemenata, polimeri zasigurno predstavljaju veliku prekretnica u kemiji. Njihove nelinearne kombinacije podržavaju ideju o povezanosti čime su postali temelj cjelokupnog holističkog svjetonazora.