Belgijski fizičar i kemičar Ilya Prigogine je kasnije objavio svoju "teoriju disipativnih struktura" za koju je 1977. godine dobio Nobelovu nagradu dovevši u pitanje istinitost Newtonovog drugog zakona termodinamike uz pomoć procesa kristalizacije polimera. Newtonov je postulat da se svi entiteti u svijetu nalaze u procesu entropije ili raspadanja; Prigogine je pokazao da je univerzum u stalnom procesu stvaranja, radije negoli raspadanja. Kao u polimera, gdje molekule surađuju na mnogo načina kako bi se prilagodile novim situacijama, Prigogine je ukazao na više situacija koje su neupitno ukazivale na kreativnu participaciju univerzuma. Neke od njih su veoma podsjećale na promjene društvenih sustava s kojima se ljudi moraju suočiti u doba tranzicije, kada su kaos i nered samo stepenice koje vode do reda više razine.

Iako je znanstvena paradigma objektivnosti uvela društvo u svijet čvrstih i odijeljenih objekata i vjerovanje samo objektivnim dokazima, teorija i nalazi nove znanosti sugerirali su nešto sasvim drugo. Tako je u biologiji porast broja hibrida i razvoj novog područja genetike ukazivao na povezanosti koje se nikada prije nisu razmatrale, ukazujući time da s znanstvenom paradigmom na snazi nešto doista nije u redu. Na području zaštite okoliša znanstvenici su otkrili kako nije moguće zasebno rješavati ekološke probleme te su stoga objeručke prihvatili gledište po kojem na sustav treba gledati kao na neodvojivu cjelinu.

Promjena u psihologiji na početku dvadesetog stoljeća se prije svega odnosila na prihvaćanje nesvjesnog. Iako je pokušavala primjenjivati znanstvenu paradigmu toga vremena, uvođenje nesvjesnog - u kombinaciji s nalazima drugih znanosti o promjenjivosti naoko čvrstog materijalnog svijeta - u psihologiji je razotkrilo važnost i ulogu pojedinačne svijesti.

Čini se kako nam paradigma u nastajanju želi poručiti da je svijest kauzalna te da je unutarnje iskustvo pojedinca, koje uključuje intuiciju, emocije, kreativnost i duh, znatno važnije od osjetila samih. Štoviše, informacije o stvarnosti koje primamo izravno od fizičkih osjetila u konačnici se nalaze pod direktnim utjecajem naše unutrašnje svijesti. Drevni mudraci bi o tome rekli: "Svijet je onakav kakvim ga vi vidite." Znanstvena otkrića, povezana s iskustvom i presumpcijama mnogih ljudi, dovela su do stvaranja novog pogleda na svijet, obilježenog kategorijama kao što su cjelovitost, povezanost, primat unutarnje mudrosti i unutarnje izvornosti. Stoga se osnovna mantra promijenila od izjave "vjerujem tek kada vidim", u izjavu "vidim tek kada vjerujem."

Opisani razvoj se nastavio odvijati tijekom čitavog stoljeća, tako da je sadašnja promjena usporediva s onom kopernikanskom. U svojoj knjizi Microcosm: The Quantum Revolution in Economics and Technology George Gilder navedene procese naziva "kopernikanskim obratom u modernoj povijesti" te govori da "...u ranom 16. stoljeću Kopernik je izmjestio Zemlju iz središta svemira. Početkom ovog stoljeća kvantna fizika je odbacila ljudska osjetila kao glavno mjerilo stvarnosti."