Novi svjetonazor

Novi svjetonazor u nastajanju mogao bi se stoga nazvati "holističkim" jer univerzum vidi kao integriranu cjelinu, radije nego kao razdvojeni skup komponenti. Također bi se mogao nazvati i "ekološkim", u smislu duboke ekologije. Razliku između "plitke" i "duboke" ekologije prvi je naglasio filozof Arne Naessa u ranim sedamdesetim godinama, te je ona danas široko prihvaćena kao vrlo korisna terminologija koja ukazuje na značajnu podjelu unutar suvremene ekološke misli.

Plitka ekologija je prije svega antropocentrična. Čovjeka postavlja iznad ili izvan prirode, u poziciju izvora svih vrednota, dok prirodi pripisuje samo instrumentalnu ili upotrebnu vrijednost. Duboka ekologija ne razdvaja čovjeka od prirodnog okruženja niti razdvaja bilo što drugo od njega. Svijet ne vidi kao skup izoliranih objekata već kao mrežu međusobno povezanih i međuovisnih pojava. Duboka ekologija uočava unutarnje vrednote svih živih bića, a ljude uspoređuje s jednom niti u mreži života.

U konačnici, duboka ekološka svjesnost zapravo je duhovna ili vjerska svjesnost. Kada na koncept ljudskog duha gledamo kao na modus svjesnosti u kojem pojedinac osjeća povezanost s cijelim univerzumom, tada postaje posve jasno da su ekološka svjesnost i duhovnost u svojoj najdubljoj suštini zapravo istoznačnice. Stoga ne čudi da je nastajanje nove vizije stvarnosti, utemeljene na dubokoj ekološkoj svijesti, u skladu s takozvanom "perenijalnom filozofijom" (za razliku od dominirajuće suvremene zapadnjačke filozofije profanog karaktera, koja se temelji na evoluciji mišljenja i "progresa" ka istini, perenijalna filozofija ukazuje na postojanje trajnih, nepromjenjivih i već otkrivenih istina - op. ur.) drevnih duhovnih tradicija Istoka, duhovnosti kršćanskih mistika te s filozofijom i kozmologijom u temeljima starosjedilačke američke tradicije.


Živući sustavi

Teorija živućih sustava, nastala u kibernetici u četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća da bi u potpunosti bila prihvaćena tijekom posljednjih dvadesetak godina, pruža najpogodniju znanstvenu formulaciju nove ekološke paradigme.

Sustavni pristup na svijet gleda u kontekstu odnosa i integracije. Sustavi su integrirane cjeline čije se značajke ne mogu reducirati na one manjih jedinica. Priroda obiluje primjerima raznih sustava. Svaki je organizam - od najmanjih bakterija do širokog spektra biljaka i životinja pa sve do čovjeka - integrirana cjelina, pa stoga i živući sustav. Stanice su također živući sustavi, kao i razna tkiva i organi u tijelu, od kojih je ljudski mozak svakako najkompleksniji. No sustavi nisu ograničeni samo na pojedinačne organizme i njihove komponente. Iste aspekte holizma susrećemo kod društvenih sustava - kao što su npr. obitelj ili organizacija - i kod ekosustava koji se sastoje od različitih organizama i neživih tvari u međusobnim interakcijama.