U zadnje vrijeme popularna je tema raznih seminara, edukacija a ponekad i ozbiljnih sastanaka definiranje pojma lidera i njegove uloge u organizaciji. Obično takvu osobu želimo "nacrtati", maksimalno je definirati. Poželjne karakteristike lidera, naravno, ovise o vrsti organizacije, njenoj povijesti, stupnju odnosno fazi razvoja a možda najviše o ljudima koji u diskusiji sudjeluju. Jedna od osobina koju smatram najvažnijom a vrlo se rijetko spominje je ta da lider mora biti komunikator energije. Ako možeš prenositi energiju, ljude možeš zainteresirati, ponekad oduševiti i odvesti na mjesta i u situacije koje u običnim prilikama nikada ne bi zamislili niti prihvatili.
E sad, da li autentičnost pomaže u komuniciranju te energije (koja može biti i pozitivna i negativna)?
Čitajući tekst Billa Georga, vratio sam se u mnoge situacije koje su mi se u karijeri dogodile i dobio jedan strukturirani pregled koji uvijek pomaže u izvođenju zaključaka.
Uzmimo oponašanje drugih lidera koje je Bill demistificirao već na početku teksta.
100% se slažem s Autorom, ali uz mali dodatak. Mlada osoba koje ima liderske ambicije nikada neće oponašati ali će sigurno imati (najčešće tajnog) uzora od kojeg će potajno crpiti potrebnu energiju i znanje.
Zašto tajnog?
Pa zato što mladi ambiciozni lider nikada neće priznati da nije već u startu najbolji. Zbog toga će napraviti puno pogrešaka ali i pogreške nas čine autentičnima.
Obilježja lidera vrlo su različita. Svaki čovjek koji želi postati lider oponašanjem drugih lidera osuđen je na propast. Znam to dobro jer sam na početku svoje karijere napravio istu pogrešku. Takav pristup jednostavno ne funkcionira. Važna kvaliteta kojoj lideri moraju težiti je autentičnost, morali bi biti svoji, dosljedni sami sebi u svakome smislu. Najbolji lideri su vrlo neovisn