Jedna od najvažnijih knjiga u tradiciji Mahayana budizma je The Awakening Faith (Buđenje vjere) (8). Pisana oko 500.g. prije Krista, knjiga predstavlja krucijalni most koji povezuje budističku filozofiju i tradiciju od Indije do Kine. Vjera o kojoj se govori u ovoj knjizi odnosi se na duboko uvjerenje kako je prosvjetljenje moguće, kako svako od nas u sebi nosi neizmjerne mogućnosti povezivanja sa univerzumom i sudjelovanja u stvaralačkim procesima. Prevedeno na religijsku terminologiju moglo bi se reći da knjiga pokušava pokazati kako su Bog i čovjek neodvojivi, što znači da svako od nas posjeduje potencijal su-stvaranja naših realnosti. No, da bi smo to ostvarili prvo moramo prekoračiti mit suvremene kulture o odvojenosti jednih od drugih, od onog najboljeg u sebi, kao i od stvaralačkih procesa prirode. Buđenje naše vjere o tome kako budućnost može biti različita od prošlosti zahtijevati će ništa manje od ponovnog otkrivanja našeg mjesta, kao i mjesta naših modernih društava i institucija, u stalnom razvoju života.



DODATAK: Globalni rekvijem: Trenutak apokalipse u religiji, znanosti i umjetnosti

Dok su prve generacije koje se prihvatile naučavanje Charles Darwina bile zaokupljene s porijeklom vrsta, dotle je naša generacija preokupirana izumiranjem vrsta bez presedana, te iznad svega s prijetnjom izumiranja s kojom je suočena ljudska vrsta. Tijekom 1850-tih godina, dok je Darwin završavao The Origin of Species (Porijeklo vrsta), vjerovalo se kako svakih pet godina izumire jedna vrsta. Nasuprot tome, danas se procjenjuje kako svakih devet minuta izumire po jedna vrsta. Stoga se postavlja pitanje: Hoće li i ljudska vrsta izumrijeti kada na nju dođe red?

U svojim memoarima Muddy Boots and Reed Socks Malcolm W. Browne napisao je "Čovjekova reprodukcija ima uznemirujuće sličnosti sa rakom... (čovječanstvo) će najvjerojatnije uništiti matičnu planetu prije no što i samo izumre." U nastavku on citira rad antropologa Warren M. Hem-a, koji je usporedio satelitske snimke Amazonskog bazena sa slikama stanica raka, te zaključio kako je "ljudska vrsta lakoma i grabežljiva".

Kako se glasovi poput Browne-a sve više čuju, ono što se do sada prikazivalo kao zaštita okoliša, kao da je okoliš bio neki nametljiv rođak od koga je čovječanstvo zatražilo podršku, sada se počinje prikazivati kao samoobrana ljudske vrste. U krajnjoj liniji okoliš predstavlja čovjekovo stanište. Primjeri pokazuju kako izumiranje slijedi nakon nestanka staništa zbog nesposobnosti ugrožene vrste da se na vrijeme prilagodi. Unatoč našoj brojnosti mi smo ugrožena vrsta.

Dok ovaj paradigmatski preokret zauzima svoje mjesto u realitetu političara i aktivista, naredna promjena se pomalja u sferi imagnacije i religiozne prakse. Ako Zemlja prestaje biti prikladnim staništem tada više ne možemo zamišljati našu pojedinačnu smrt u odnosu na kontinuitet života. Dok rekontekstualiziramo našu osobnu smrt u nastajućoj perspektivi smrti vrste, može li - treba li - postojati religijska mudrost koja će prihvatiti smrt vrste kao da je riječ o smrti pojedinca?

Komentar

Miljenko Cimeša

Ovaj članak predstavlja sažetak ključnih ideja knjige PRISUSTVO u kojoj se razvija teorija dubokih promjena. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci rad na uređivanju prijevoda ove knjige ispreplitao se s radom na projektu ODRŽIVOST. Kao što to Autori članka navode, u trenutku potpune posvećenosti nekoj ideji dolazi do nastanka efekta sinkroniciteta. U konkretnom slučaju, sinkronicitet se očit

pročitaj...