COHEN: Da, sve što govoriš je istina. Zabrinjavajuća istina. A kako mi se čini, većina ljudi uopće nije svjesna težine problema. Mislim, nije da ljudi nisu već čuli o tome... Oni bježe od istine jer su implikacije zastrašujuće!

PETER SENGE: Tako je. Mislim da stupanj percepcije o postojanju bilo kakve krize na planeti varira ponajviše u odnosu na geografsko područje. Smatram da je stav kako "kriza u biti ne postoji" najjači u SAD-u - čak i nakon 11. rujna. Znate, razumljivo je da ljudi gurnu glave u pijesak i pretpostave kako će problem terorizma već netko riješiti. Dok na površini živimo mentalitetom "jedimo, pijmo i budimo veseli", ispod površine bujaju razne bolesti. Unatoč tome, stil života nastojimo uz mnogo truda održati. Mislim kako se to događa prije svega iz dva razloga.

Prvi je tradicionalna izoliranost američke kulture. U usporedbi s mnogim "naprednim" industrijaliziranim zemljama svijeta mi smo vjerojatno najizoliraniji. Japan je jedina zemlja po tom pitanju nama slična što na neki način pojašnjava problem. Izolirani smo poput otoka u oceanu.

Drugi je razlog što smo mi, SAD, najveći krivac za mnoge svjetske probleme. Postoji jedan strip kojeg su ekolozi sa zadovoljstvom pokazivali, gdje osoba ulazi u zoološki vrt i promatra životinje, jednu po jednu, te tako dolazi do posljednjeg kaveza u kojem je postavljeno zrcalo i na kojem piše "najopasnija životinja na svijetu". To mnogo govori o SAD-u. Mi smo najveći potrošač sirovina u svijetu i najveći pobornik globalizacije kapitalizma. Unatoč tome, vrlo nam je teško pogledati se u ogledalo i zamisliti kako smo upravo mi najopasnija zemlja na svijetu, što mislim da bez sumnje i jesmo. Stoga je vrlo teško definirati krize tako da ih svi jednako shvate obzirom da se percepcija umnogome razlikuje. Čak je i u Europi percepcija krize drugačija od naše. Ostatak svijeta, naravno, posve drugačije gleda na izazove s kojima se suočavamo, a koji se tiču ekološke i društvene neravnoteže koja svakim danom postaje sve gora.
 
Postoji mnogo podataka koji potkrepljuju oba razloga. Kao i uvijek, problem nije u podacima nego u njihovoj interpretaciji, odnosno kako u njima pronaći smisao. Trenutno mediji i prevladavajuća politička struja ne žele smisleno proanalizirati te podatke. Najbolji primjer za to je globalno zatopljenje. Razina ugljičnog dioksida u atmosferi dramatično raste posljednjih 150 godina. Složimo li se s činjenicom da je ugljični dioksid staklenični plin - a ne poznajem nikoga u znanstvenim krugovima tko će reći drugačije - i činjenicom, recimo to tako, da je brzina kojom se kada puni veća od one kojom se prazni, tada vam svako dijete može reći što će se na kraju dogoditi. Pa ipak, naši su političari zbunjeni po tom pitanju te stoga često izjavljuju kako "Ne znamo točno da li je globalno zatopljenje stvarnost ili nije." Srećom, veliki broj ljudi uopće si ne postavlja to pitanje. Oni pitaju: "Što možemo učiniti?"

Za mene je to suština krize, dakle kriza percepcije. Čini se kako nismo sposobni sagledati osnovne pokazatelje i stvoriti konsenzus što ti pokazatelji znače.