II. Iznenađuje me ljudska sposobnost suočavanja s istinom

Jednom sam prilikom upitao Karla Henrika Roberta o tome što ga je navelo da pomisli kako zaista može realizirati nevjerojatni projekt pod nazivom Natural Step (efikasan pristup koji pomaže zajednici u razvoju održivosti - op.ur.). Očito je kako ga je u tom procesu vodilo njegovo znanstveno obrazovanje, briga za okoliš, kao i vjerovanje da unutar znanstvene zajednice mora postojati konsenzus o tako značajnoj temi kao što je održivost. U njegovoj priči sam otkrio poveznicu s vlastitim iskustvom, nešto što me je posebno iznenadilo. U razgovoru mi je rekao sljedeće: "Cijeli svoj radni vijek potrošio sam na istraživanje karcinoma kako bih pronašao lijek za tu opaku bolest. Surađivao sam s mnogim obiteljima koje su se morale suočiti s teškom istinom. Svakodnevno sam se susretao s roditeljima čija su djeca bolovala od karcinoma, s muškarcima čije su supruge bile bolesne, ženama čiji su muževi bili bolesni, odraslim ljudima čiji su roditelji bolovali od karcinoma. U tim prilikama uvijek me je fascinirao pristup ljudi toj novoj, teškoj situaciji. Kada bih im priopćio ovakvu iznimno neugodnu vijest, čak i uz snažne sile koje potiču nijekanje i odbacivanje informacije, uvijek iznova bi me iznenadila njihova snaga i sposobnost da se suoče s istinom, te da se zajednički kao obitelj suoče i nose s najgorom i najužasnijom situacijom koju možete zamisliti."

Na temelju tog razgovora i vlastitog iskustva shvatio sam kako se u trenucima suočavanja s teškom istinom ljudska bića koriste posebnim "rezervama snage". Na neki način možemo zaključiti kako je popratna pojava navedenog iskazivanje slabosti prilikom suočavanja s trivijalnim situacijama u kojima ulozi nisu tako značajni. Mislim da je slično dugogodišnje iskustvo utjecalo i na mene. Naime, mislim kako nitko ne može uistinu shvatiti kumulativni učinak vođenja radionice Leadership and Mastery 250 do 300 puta uzastopno, kada uvijek iznova iskusite nevjerojatne trenutke tišine u kojima su ljudi uistinu i zajednički prisutni. Nemam prave riječi za to. Opisano iskustvo je mnogo snažnije od bilo kakvih riječi.

Za vrijeme radionice Champions Workshop koju sam prošlog ljeta vodio s Fredom (Kofmanom), ljudi su sjedili oko logorske vatre i pričali nevjerojatne priče. Joe Jaworski je nakon toga rekao: "Dovoljno dugo radim s top menadžerima da bih znao kako ih u situacijama kada su istinski sigurni i mirni, zanima isključivo sudbina, njihov potencijal, odnosno kako 'biti ono što uistinu mogu biti'." U takvim situacijama sve što je vezano za biznis jednostavno prelazi u drugi plan. Pomognete li ljudima da naslute svoj životni put, svoju osobnu životnu sudbinu, dakle svrhu njihova života, tek tada ste im pomogli da promijene institucije u kojima djeluju, suoče se s najtežim problemima jer su dosegli te posebne "rezerve snage".


Razotkrivanje dubljih aspekata ljudskog postojanja

Sve to me je navelo da se počnem baviti baš tim pitanjima, na koji način možemo unaprijediti kolektivnu mudrost u organizacijama i institucijama, te dostići te posebne "rezervoare" koji omogućuju nove spoznaje, duboke promjene i suočavanje s "nerješivim problemima" s pretpostavkama po kojima "stvari jesu kakve jesu i kakve će uvijek biti". Tako, primjerice, mnogi ljudi tvrde kako su ljudska bića uglavnom sebična, brinu se samo za sebe i u osnovi su materijalisti, zbog čega je današnje društvo takvo kakvo jest. Stvari jesu kakve jesu. No, naravno, navedena tvrdnja predstavlja samo jedan mentalni model te je ljudima unutar pravog okruženja moguće iskusiti nešto potpuno drugačije: velikodušnost, stvaralaštvo i duboku vjeru da nam budućnost nije dana sama po sebi. Cijelog života sam se bavio upravo ovim problemima: Na koji način možemo osloboditi opisanu energiju na kolektivnoj razini?