Eric von Hippel, profesor s MIT-a, ugledni je stručnjak na području razvoja novih proizvoda (istražuje na koji se način radikalne, nove ideje ukorjenjuju unutar nekog sustava te zašto sustavi "ubijaju" neke od takvih ideja) i prije svega, veoma zanimljiva osoba. Prilikom nedavnog razgovora postavio mi je iznenađujuće pitanje: "Peter, što je to nešto koje nitko, od dana kada si osnovao SoL, nije mogao zaustaviti? To nešto koje je toliko snažno i čvrsto da izdržava sve tvoje pogreške i napade izvana?" Iako je navedeno pitanje veoma jednostavno i očito, o njemu nikada nisam razmišljao. Doista me je potreslo. Znaš Otto, smatram kako je najveći uspjeh u dosadašnjem radu SoL-a sam SoL. SoL je zajednica. Neki su ljudi zbog sudjelovanja u toj zajednici izgubili posao. Prva pomisao je da će takav događaj prekinuti i uništiti rad na organizacijskom učenju u tim kompanijama obzirom da su ljudi pametna bića te kada netko izgubi posao zato što se bavio nekim novim idejama, bez obzira koliko one zanimljive bile i bez obzira koliko zanimljive rezultate davale, za očekivati je da će drugi ljudi "naučiti lekciju" i usmjeriti svoje djelovanje u drugom pravcu. Navedeno je u skladu s prevladavajućom "teorijom eksternog nagrađivanja", zar ne? No, dogodilo se nešto sasvim suprotno. U tim istim organizacijama u kojima su nekada pojedinci radi koncepcije organizacijskog učenja gubili posao, danas čitavi timovi rade upravo na uvođenju te koncepcije u svakodnevno poslovanje. Štoviše, te iste organizacije danas promoviraju svoje lidere do mjesta predsjednika uprave baš zbog sudjelovanja u razvoju koncepcije organizacijskog učenja. Zanimljivo, zar ne?

Njegovo mi je pitanje pomoglo da konačno shvatim što smo zapravo u SoL-u postigli, ponekad namjerno, a ponekad slučajno, svih ovih godina. Sažeto u jednu misao, moglo bi se reći kako potičemo razvoj učećih zajednica u kojima sudjeluju ljudi s dubokim osjećajem zajedničke posvećenosti, a ta ih posvećenost zatim podržava u njihovim nastojanjima. Kada smo osnovali SoL, još u doba kada je organizacija nosila naziv Center for Organizational Learning, naša je pozornost bila usmjerena na stvaranje učećih laboratorija koji su se uglavnom bavili timskim radom. Ključno pitanje u središtu našeg zanimanja je bilo sljedeće: "Možemo li stvoriti infrastrukturu koja će podržavati učenje u timovima te u isto vrijeme integrirati učenje i svakodnevni rad?" Iako navedeno pitanje i dalje držim značajnim za daljnje istraživanje, shvatio sam kako sama infrastruktura u velikoj mjeri utječe na timski rad. U skladu s time, trebalo bi preformulirati problem: "Na koji način je moguće spoznaju ostvarenu unutar jednog tima distribuirati u druge dijelove organizacije, tj. u druge timove?" Danas je potpuno jasno kako ideja učećih zajednica nadilazi razinu "tima" te kako je infrastruktura koja podržava razvoj, održanje i rast učećih zajednica veoma, veoma značajna.

Infrastruktura za učenje

Što čini "infrastrukturu za učenje" o kojoj stalno govorimo? U prvom redu to su skupovi. Okupljanja većeg broja ljudi na jednom mjestu. Godišnja okupljanja su važna, jednako kao i manja, češća okupljanja. Petodnevni Core Course dovoljno je široko okupljanje na kojem je moguće shvatiti kako se istinsko iskustvo inovacije, uzbuđenja ili prisnosti ne može pripisati isključivo našem pozitivnom mišljenju o samo jednoj osobi. Na takvim skupovima među ljudima struji neka posebna energija. Nadalje, infrastruktura za širenje informacija je također važna za razvoj zajednice, te je stoga poželjno da pisani materijali kolaju među članovima. Field Book (knjiga Peta disciplina u praksi - op.ur.) je vrlo važna za razvoj učećih zajednica.

No, treba naglasiti kako su mitovi i priče oduvijek bili najsnažniji mediji uz pomoć kojih su se kroz povijest izgrađivale zajednice. Iako se sadržaj priča može prenositi elektroničkim medijima ili knjigom, prenošenje uživo je posebno važno jer tada sama priča postaje medij. Nešto se posebno, osobno, prisno i značajno događa među ljudima kada si međusobno prenose priče.

Prošle smo godine tako organizirali Champions Workshop, trodnevnu radionicu za predsjednike uprava na kojoj se dogodilo nešto doista posebno. Tom prilikom u meni se rodilo jedno iznimno duboko iskustvo kojeg ću se sjećati cijeloga života.

Svaku večer smo sjedili oko vatre. Radionica je bila pažljivo osmišljena, boravili smo na prekrasnom mjestu u prirodi i koristili se posebno razrađenim alatima i metodama. Osim mene, u vođenju je sudjelovao i Fred Kofman, osoba koja jako dobro zna na koji način ljude odvesti u dubine reflektivnog promišljanja te im pojasniti važnost tog prostora za vođenje poslovanja u koje su svakodnevno uključeni. Najznačajniji trenuci koje nitko od nas nikada neće zaboraviti dogodili su se upravo za tih večeri, kada smo u krugu sjedili oko vatre. Fred je okupljenima postavljao jednostavna pitanja, otvarajući pritom mogućnost da govore o čemu god su htjeli. U te dvije večeri nitko od prisutnih nije prozborio ni riječi o poslu, iako su za to imali prilike. Teme o kojima se govorilo isključivo su se odnosile na događaje iz života svakog pojedinačno.

Ljepota ovih razgovora proizlazila je iz njihove jednostavnosti. Ljudi su postavljali jedan drugome pitanja te pričali jednostavne, stvarne priče proizašle iz njihovog životnog iskustva. Razgovor je bio oslobođen od svih koncepcija i mentalnih modela. Odrasli ljudi, odgovorni za milijarde dolara, u tim su trenucima bili poput djeteta koje postavlja ona nevjerojatna, jednostavna i pomalo šašava pitanja. To je situacija koja se u našoj kulturi veoma rijetko događa, kada priča istovremeno postaje sadržaj i medij. Sam čin pripovijedanja osobnog iskustva iznimno je dojmljiv.