Radionice stoga predstavljaju veoma snažan alat jer su one zapravo mali mikrosvjetovi. Kada smo na MIT-u započeli s provođenjem Five-Day Course radionica, nastojali smo da one budu šireg opsega s većim brojem sudionika, obzirom da smo Fred (Kofman), Bill (Isaacs) i ja naučili što se sve može postići putem interakcija licem-u-lice. Okupite li veći broj sudionika na jednom mjestu u razdoblju od tri do četiri dana, i osigurate li im dovoljan broj kvalitetnih razgovora, iz tih interakcija može proizaći poseban oblik kolektivne prisnosti. Nažalost, takvu vrstu povjerenja ne možete izgraditi u organizaciji s tisuću ili stotinu tisuća djelatnika ako se isključivo koristite interakcijama licem-u-lice. Morate stvoriti neki oblik transpersonalne prisnosti, prije negoli interpersonalne prisnosti. Stoga moja hipoteza glasi: uistinu je moguće osloboditi i održavati takvu vrstu energije u bilo kojem radnom okruženju zato što ta energija dolazi od ljudi te prolazi kroz ljude. Ovdje se očito radi o posebnom aspektu ljudskog postojanja. To nije nikakva pretpostavka niti nešto posebno novo. Jednostavno smatram kako je industrijsko doba uspjelo u svom skrivenom naumu da potajno uguši tu generativnu sposobnost.


III. Sustav misli je iznad života samog

Jesi li imao prilike pročitati knjigu Changing Consciousness Davida Bohma? Radi se o kratkoj knjizi s mnoštvom fotografija u kojoj nema mnogo teksta, svega 50-ak stranica. To je posljednja knjiga koju je napisao prije smrti. David je u radu surađivao s fotoreporterom koji je za potrebe knjige fotografirao ljude iz cijeloga svijeta. Djelo govori o evoluciji kolektivne misli, o ulozi kulture u stvaranju paradigme, te o utjecaju paradigme na naše iskustvo života. Vrlo su dojmljive fotografije ljudi koji dolaze iz različitih plemenskih kultura koje su zatim stavljene u odnos s fotografijama ljudi koji dolaze iz napredne industrijske kulture. Posebno je dojmljivo kako ljudi iz "primitivnih" kultura doista djeluju vrlo sretno, za razliku od ljudi koji dolaze iz tzv. "naprednih" kultura.

Smatram kako uopće nismo svjesni što smo sve izgubili u industrijskoj eri, te da ne vidimo duboko nezadovoljstvo koje prati ovo naše vrijeme. Kada provedete neko vrijeme s ljudima u Africi, spoznate da postoji drugačija vrsta energije. Za vrijeme seminara Leadership and Mastery susretali smo se s grupom iz Ugande koja se bavila razvojem sela, te se u radu koristila istim alatima kao i mi - vizijom i sistemskim razmišljanjem. Pokazali su nam fotografije ljudi koji su svoje osobne vizije ucrtavali na kolibama. Svake godine bi otprilike četvero njih dolazilo u SAD gdje bi u razdoblju od četiri do šest tjedana pohađali intenzivan trening. Smiješno je bilo što bi se mi predavači međusobno gotovo "potukli" u želji da predajemo upravo tim ljudima. Naime, njihovo sudjelovanje na radionicama širilo bi svjetlost u prostoriji, a ta posebna energija se najbolje očitovala u načinu na koji su se smijali. Bila je to pomalo šašava situacija. No, oni se uistinu smiju drugačije od nas. Kada sam upoznao Louisa van der Merwea iz Južnoafričke Republike, pričao sam mu o ljudima iz Ugande te rekao: "Louise, oni se doista smiju drugačije. Njihov je smijeh 'puniji' od našega!" Louis se na to nasmijao, te odgovorio: "Peter, sjeti se da oni nikada nisu upoznali Johna Calvina." (John Calvin, francuski teolog u doba Reformacije, tvorac sustava Kršćanske teologije koji se naziva kalvinizam - op.ur.)

Nikada neću zaboraviti tu rečenicu. Nikada nisu upoznali Johna Calvina. Stroga podjela na ispravno/neispravno u osnovi je rigidnog, dualističkog pogleda na život koji rezultira u propuštanju istinske biti života - tajnovitosti, neriješenog, dinamike, nereda i zbrke stvarnoga života. "Primitivne" kulture ne koriste opisanu paradigmu. Njihova je svijest povezana s prirodom. Naravno, u njihovim životima postoje neki rituali i određene dogme, no slijede ih na drugačiji način koji mi zapadnjaci nismo sposobni cijeniti. Čini mi se kako oni, za razliku od naših sustava promišljanja, nikada ne zatomljuju život. Mi na život zapravo ne gledamo kao na ključnu vitalnu energiju te na taj način zapravo gubimo. Ne otkrijemo li iznova tu istinu, tada zaista neće biti nade da stvorimo mudrost i razumijevanje koji su primjereni našoj moći. Naravno da se ne trebamo vraćati unazad i postati primitivna kultura. No, postoji nešto što mi kao ljudska bića moramo doseći, a ako to ne uradimo naša će nas vlastita moć uništiti. Iskreno, mislim da za nas nema previše nade.