Peter Senge: U potpunosti se slažem s tobom. To je zapravo ono o čemu danas razgovaramo, o ključnoj pretpostavci zapadnjačke znanosti koja nam posljednjih četiri stotine godina tvrdi kako stvarnost postoji odvojena od ljudskih bića. Obzirom da je tako, možemo je mjeriti i proučavati. Možemo razumjeti zakone po kojima ta stvarnost funkcionira. Ovdje treba primijetiti kako se za opisivanje uvijek koristimo riječju "ta" (stvarnost) koja sugerira kako se radi o nečemu izvanjskom. Obzirom da je tako, moguće je razviti metode koje nam zatim pomažu da manipuliramo i kontroliramo tu istu stvarnost. Naravno, navedena premisa se u dvadesetom stoljeću počela raspadati. Čini mi se da se u ovom trenutku možemo poslužiti logikom i zaključiti kako vjerojatno postoji potpuno drugačiji pristup znanosti, pristup koji se ne bavi izučavanjem onoga što jest, već onoga što bi moglo biti. Ako je stvarnost interaktivna, fleksibilna i uvijek u nastajanju, tada joj je takva znanost možda mnogo bliža. To znači da ljudska bića mogu naučiti kako svjesno i mudro mogu stvarati vlastitu stvarnost. Pomalo dolazimo do jezgrovitog opisa našeg djelovanja unutar SoL-a (Society for Organizational Learning - op. ur.). Uistinu je jednostavno: svjesno stvarati učeće zajednice kako bismo razumjeli na koji način učeće zajednice zapravo funkcioniraju.


COS: Možeš li to ponoviti?

Peter Senge: Svjesno stvarati učeće zajednice kako bismo razumjeli na koji način učeće zajednice zapravo funkcioniraju. Navedeno predstavlja osobit pristup znanosti u kojem neprestano nastojimo stvarati novu stvarnost. Razvili smo nove teorije i metode koje koristimo u praksi. U pravilu se radi o kontinuiranom reflektiranju o vlastitim pretpostavkama i iskustvu, čime se ustvari povećava svjesnost. Uspješnost sudjelovanja u tom procesu možemo stoga mjeriti razinom povećane svjesnosti. Naime, svjesno oblikovanje nove stvarnosti postaje zanimljiva znanstvena praksa, poput kreativnosti u umjetnosti. Nije moguće razumjeti sonatu sve dok je samostalno ne stvorite. Možete ih analizirati u beskonačnost, no sve dok ne sudjelujete u njihovom stvaranju istinsko će razumijevanje izostati. Sve dok ne ovladate njezinom formom, ne možete kvalitetno mijenjati. Stoga je gotovo mehaničko stvaranje neophodno kako bi se spoznala struktura koja se zatim prirodno transcendira te je tada moguće započeti sa stvaranjem novoga.

Usprkos tome što postoje teorija, metode i svjesni pristup, ipak je moguće da nastane nešto potpuno novo, nešto što do sada nikada nije nastalo. Navedeno je veoma blisko drevnoj ideji o disciplini. Na dubljoj razini, disciplina je zapravo poseban pristup stvaranja, odnosno svladavanje teorije i metode, te neprestano ponavljanje. Želimo li ozbiljno shvatiti dinamiku sustava, trebali bi potaknuti studente da vježbaju na isti način na koji se vježbaju borilačke vještine - ponavljanje određenih pokreta 5.000, 10.000 i više puta - sve dok se pokreti u potpunosti ne savladaju. Ljudi na Zapadu to jednostavno ne shvaćaju te smatraju kako će ih takvo ponašanje pretvoriti u robote. To je djelomično točno, no točno je i to da se na taj način povećava svjesnost. Možete sudjelovati u aktivnostima, a da pri tome uopće ne razmišljate o samoj mehanici. Čini mi se da je to u skladu s promišljanjem kako istinsko razumijevanje proizlazi isključivo iz svjesnih pokušaja uvođenja novog u stvarnost. Navedeno predstavlja potpuno drugačiju znanost od tradicionalne.

Društvena stvarnost u velikoj je mjeri slična kvantnoj stvarnosti, obzirom da nije moguće "promatrati" bez "interferiranja". Ako je zaista tako, tada bismo trebali položiti karte na stol i reći: "Želimo stvoriti nešto novo. U tom ćemo procesu možda griješiti, no ipak, nastavit ćemo svjesno pokušavati, te ćemo sami sebe promatrati dok to činimo. Vjerojatno nećemo uspjeti stvoriti točno ono što smo zamislili, zato što je početno razumijevanje obično neprimjereno." Kako bismo razumjeli "ono što želi biti stvoreno", moramo započeti sa stvaranjem te zatim svjesno pratiti što iz svega toga nastaje. Ideja je slična onoj Alana Kaya o prisilnom djelovanju na promjenu. Ne znam koliko ti je poznata prekrasna priča o dinamoknjizi (dynabook). Govori o Alanovom radu u Xerox Parku te o viziji njega i njegovih suradnika. Željeli su stvoriti dinamoknjigu, interaktivni prijenosnik u formi knjige kojeg bi ljudi mogli posvuda nositi sa sobom. No, ispostavilo se da je njihova vizija bila pogrešna: "Znaš, u potpunosti smo pogriješili. Stvorili smo prevelike uređaje koji nisu bili prenosivi. Još i gore, prilikom pada uvijek bi se potpuno uništili." Usprkos tome, njegova vizija i poriv za stvaranjem rezultirali su mnogim značajnim otkrićima, poput korisničkog sučelja koje je kasnije koristio Apple za Macintosh. Navedeno sam oduvijek smatrao sjajnim primjerom kreativnog znanstvenog poduhvata. Naime, kada uistinu pokušavate stvoriti nešto novo, na određenoj razini više nije važno je li to ispravno ili pogrešno. Ono što u tom procesu nastaje ustvari je ono što je zaista trebalo nastati. Na početku ne možete znati što to ustvari jest. Alan i njegovi kolege nisu predvidjeli industriju osobnih računala niti razvoj Macintosha. Sve što su zaista posjedovali bila je njihova jasna vizija. Razumjeti moć i ograničenja vizije u suštini je svakog kreativnog stvaralaštva.

Robert Fritz je o tome znao reći: "Sadržaj vizije nije važan, već ono što vizija donosi sa sobom." Uspjeh stoga ne bi trebalo procjenjivati po tome je li konačan rezultat identičan početnoj viziji, već po tome što je postignuto i što se u tom procesu ostvarivanja vizije zaista promijenilo.