Transsubjektivna prisnost

COS: Naveo si razliku između intersubjektivne i transsubjektivne prisnosti. Volio bih da mi pojasniš tu razliku te kako ona utječe na velike sustave.

Peter Senge: Prisnost držim zanimljivom koncepcijom koju možemo dalje nadograđivati jer je, prije svega, neobična. Iako riječ prisnost ne koristimo često uz riječ organizacija, ona predstavlja stvarno ljudsko iskustvo te je stoga značajna za razmatranje. Prisnost je povezana sa sigurnošću, nekom vrstom privatnosti i svetosti osobnog iskustva, s poštovanjem malih stvari, te sa stvarnim iskustvom. Iskustvo prisnosti obično se dostiže u odnosima jedan-na-jedan ili u malim timovima. Ljudi koji su sudjelovali u radu posebnih timova često govore: "Iskreno mogu reći kako me ovi ljudi poznaju bolje od vlastite supruge. Zajedno smo prošli kroz teške i stresne situacije." Smatram kako iskustvo prisnosti nadilazi pojedinačne okolnosti. Smatram kako je moguće ostvariti prisnost sa životom. Kada govorim o "transosobnoj", odnosno "transsubjektivnoj" prisnosti, tada se na jednoj razini radi o metafori, a na drugoj o stvarnom iskustvu.

U smislu metafore radi se o sljedećem: ako stotinjak ljudi provede zajedno nekoliko dana, te ako se pritom ne stignu upoznati i zapamtiti imena prisutnih, te ako unatoč tome skup napuste s osjećajem prisnosti, tada možemo konstatirati kako se dogodilo nešto doista zanimljivo. Prvo, otkrili smo kako je moguće dostići posebno stanje ljudskog duha unutar okruženja gdje se to baš ne može očekivati. Drugo, iskustvo prisnosti ne možete jednostavno pripisati "ljudima s kojima ste razgovarali, onome što su oni činili, kako su se osjećali, kako su se prema vama odnosili te da li su vas slušali". Prisnost često nastaje putem pažljivog slušanja, no to se prije odnosi na interpersonalnu nego na transpersonalnu razinu.

Naše su institucije pokretane strahom

Ljudi doista mogu iskusiti prisnost na radionici na kojoj prisustvuje stotinjak osoba. Ta se prisnost ne može objasniti na temelju interpersonalnih interakcija, što nas navodi da mislimo kako je ona ostvariva u širokom opsegu. Možda je ipak moguće biti dijelom neke organizacije i pritom ne osjećati strah. Osobno smatram kako je Demming bio u pravu kada je tvrdio da je strah dominantan osjećaj koji prožima tradicionalni sustav upravljanja organizacijama, te da iz tog osjećaja tradicionalni sustav crpi svoju moć i energiju. Smatram kako su naše institucije pokretane strahom. Svakodnevno se susrećemo sa strahom: strahom od pogreške, strahom da se ne osramotimo, strahom da nećemo biti promaknuti, strahom od...

COS: ...otkaza!

Peter Senge: Strah od otkaza, gubljenja zaposlenja. Sve to počinje u najranijoj dobi, u školskim klupama. Strah od neprihvaćanja. Govorimo o žalosnoj situaciji koja nam zapravo nudi objašnjenje zašto ljudi na fotografijama u Bohmovoj knjizi izgledaju tako nesretno. Pritom ne mislim da se tu radi o "zakonu univerzuma" po kojem nam je suđeno da budemo nesretni. Zašto sreća ne bi bila dominantan osjećaj unutar svakog društva? Ne pada mi napamet niti jedan pravi razlog. Strah je normalna pojava samo u onim situacijama u kojima je strah potreban.

Doista nova i značajna faza u razvoju ljudskog društva započela je s pojavom zajednice koja se u svojoj suštini nije temeljila na strahu od smrti, već je na smrt gledala isključivo kao na "novu okolnost". Moguće je da se trebamo bojati smrti, no smatram kako taj osjećaj ne bi trebao biti suština našeg postojanja. Kada čovjek bolje o tome razmisli, shvati koliko je sve to zapravo čudno i bizarno. Iskustva sreće, ekstaze i mira smatramo "čudnima i neobičnima"! Obično ih pojašnjavamo izvanjskim okolnostima - korištenjem opijata, promaknućem, nasljedstvom. Razmislimo malo o tome! O tome što naša kultura definira "neobičnim" ili pak "normalnim". Tjeskoba je normalna pojava, a sreća neobična pojava. Opisano stanje je doista bizarno! To je prava ostavština industrijskog društva. Uopće ne shvaćamo koju smo cijenu do sada platili, te koju nastavljamo plaćati za naš tzv. "razvoj".