Pojedinci poput Davida Bohma tvrde kako se zapravo radi o procesu koji se postupno razvijao. Prijelomni trenutak se dogodio u doba poljoprivredne revolucije, kada je čovjek odlučio "kontrolirati" prirodu. Tada je stvorena ključna fragmentacija koja se u posljednjih četiri stotine godina dodatno ubrzavala, te iz koje je zatim nastala zapadnjačka znanstvena paradigma, tehnologija i industrijalizacija. Zaista dojmljiv proces! 90% genskog nasljeđa ljudske vrste još uvijek potječe iz tog, ne tako davnog doba. Posljedično tome, ljudi ipak preferiraju sreću nad tjeskobom. Sve nam to govori kako su ljudi nekada proživljavali neko drugačije iskustvo u kojem su sreća, ekstaza i mir bili normalna pojava, a tjeskoba i strah neuobičajena pojava primjerena samo određenim situacijama. Danas se sve izmijenilo. Upitate li ljude: "Što vam je draže - sreća ili strah?", 99% njih će zasigurno odabrati sreću. Kako je onda moguće da je sreća tako rijetka pojava u našem društvu, a strah uobičajena? Sve što se može zaključiti je da smo negdje skrenuli s puta...

Budističko objašnjenje navedenog problema držim najprimjerenijim te ujedno i najmoćnijim objašnjenjem. Oni tvrde kako je vezanost u korijenima svake patnje, a želja u korijenima svake vezanosti. Naše moderno društvo svojski se trudi stalno uvoditi nove i pospješivati stare želje, koje zatim postaju vezanosti, koje nadalje uzrokuju patnju. Stoga je put prosvjetljenja u određenom smislu bolan, obzirom da zahtijeva odricanje od želja i užitaka. Oduvijek su nas učili kako je jedna stvar važnija od druge. Vidite? To je fragmentacija. Život je život. U životu samome nalaze se istinski korijeni sreće. Sreća ne ovisi o izvanjskim okolnostima. Voda je voda. Nije važno je li ona plave, zelene ili pak ljubičaste boje, jer voda je uvijek voda. Život je život. Nije važno je li situacija ugodna ili neugodna. Smatram kako navedeno predstavlja pravo, duboko, istinsko razumijevanje. Barem se meni čini da je tako. Može li se nekoga uvjeriti kako je jedna stvar (osoba, situacija i sl.) važnija od druge, te kako je to važnije teže dostići, tada strah automatski postaje dominantan osjećaj. Strah da to važno nećemo imati, ili pak strah da ćemo to važno izgubiti.

COS: Peter, na koji način vodiš radionice stvaranja transpersonalne prisnosti unutar velikih grupa?

VI. Glazba ne dolazi iz violine

Peter Senge: Na pitanje ću ti odgovoriti praktičnim primjerom. Svi se mi koristimo različitim vježbama, alatima, metodama i procesima koje smo tijekom vremena razvili. Želimo li stvoriti glazbu, potrebna nam je violina. Moramo imati instrument, zar ne? No, glazba ne dolazi iz violine. Violina je samo sredstvo. Iskustvo mi govori kako se glazba stvara u svijesti izvođača koji se koristi violinom kao instrumentom za provođenje glazbe u stvarnost. To je sjajan osjećaj - zabavljaš se i uživaš! Doista uživam u tom procesu, ponirem u svoju ljubav prema ljudima. Vodeći te radionice znam da na određenoj razini ništa ne može poći po krivu. Bez obzira što se dogodi, dogodilo se upravo ono što se u tom trenutku trebalo dogoditi. Moram priznati da se ne osjećam baš uvijek tako, no uvijek predosjetim trenutak u kojem takvo stanje nastaje. U tradiciji kršćanstva opisano stanje nazivamo milosrđem. Ipak, ponekad su takve situacije teške i naporne, iako na nekoj razini znam da ništa ne može poći po zlu. To znači da ne ispadne uvijek onako kako sam ja planirao, ali da je ono što je u određenom trenutku nastalo ispravno.

Kao što glazba ne dolazi iz violine, iskustvo prisnosti ne proizlazi iz pojedinih alata i metoda. Kvalitetna violina čini razliku, baš kao što kvalitetni alati, procesi i metode učenja čine razliku. No, kada vodim radionice uvijek naglašavam kako značaj kvalitete međuljudskih odnosa uvijek nadilazi značaj kvalitetne artikulacije voditelja.

COS: Na koje ljude se to odnosi?