Relevantne informacije pokušavamo pronaći kroz obiteljsko stablo, percepciju predstavnika ili istraživanjem tjelesne percepcije klijenta. Tražimo najopasnija područja i najtraumatičnije događaje iz života klijenta ili iz njegova sistema. To su područja koja ljudi izbjegavaju i stoga ona stagniraju, gubeći dodir sa životnom stvarnošću koja teče kroz klijenta. Stoga su to najplodnija mjesta za iscjeljivanje.

I ja sama djelujem kao rezonantno tijelo. Vrlo pozorno pratim svoje reakcije kao i tjelesnu prisutnost klijenta. Govori li klijent, primjerice, o masovnom iskustvu izgona nakon rata, i ne pokazuje nikakve reakcije ili se smije dok pripovijeda tu tragičnu priču, pitam sebe ili njega, kada je obiteljski sistem to naučio, što to znači, kada se obiteljski sistem naučio ponašati na taj specifični način dok bi u toj situaciji bilo prikladnije reagirati drugačije, emocionalnije? U kojoj je situaciji ta reakcija na gubitak i prijetnju smrti bila najbolji odgovor koji je jamčio opstanak?

Klijent počinje tjelesno ili emocionalno reagirati. Reagira uglavnom ponavljajući obrasce iz sistema, koje zajednički istražujemo iz domišljatije pozicije od one koja je bila dostupna u vrijeme izvorne traume.

Ti se obrasci prenose naraštajima i omogućavaju nam izravan uvid u okolnosti toga davno nestalog iskustva. Simptomi i sve što klijent kaže ili izrazi punovrijedne su informacije o cjelini i često neposredno govore o dijelovima koji su bili odsječeni i koji svjesno više nisu dostupni.

Struktura ličnosti oblikuje se u obitelji u ranom djetinjstvu. Na temelju toga mogu se izvlačiti zaključci o okolnostima i obiteljskim uzorcima koje roditelji donose i predstavljaju. I oni su svoje strukture naučili kroz prve dojmove, tijekom svoje životne povijesti ili kroz povijesne događaje.

Stoga pratimo trag do najrecentnije situacije ili događaja i uključene osobe postavljamo kao predstavnike u tim okolnostima. Ne znamo kako, no predstavnici ili sami klijenti u stanju su nam dati vrlo točne podatke o tome kako se osjećaju, o tjelesnom ili psihološkom stanju osobe u čijoj se ulozi nalaze. Zahvaljujući tomu možemo saznati što se dogodilo i što je onda nedostajalo. Možemo otkriti koji su impulsi bili odrezani zbog čega Gestalt, cjeloviti krug tog događaja, nije mogao biti dovršen. Ta informacija o prekidu životnoga toka prenosi se naraštajima i zato danas otkrivamo odgovarajući obrazac u klijentu. Prošli obrasci ne uklapaju se dokraja u trenutačne okolnosti. Zbog toga ih nazivamo simptomima.

Pomoću predstavnika, u suradnji s klijentom, zatvaramo taj krug, zatvaramo Gestalt neke davne priče. Ulazimo u trans prošlosti, sada eksternalizirane i mijenjamo priči kraj, uvodeći nove informacije. Govorimo o unutarnjoj komunikaciji. Integriramo dijelove iz prošlosti koji su bili isključeni i izgubljeni. To zatim dolazi u tijelo klijenta i svjesno razmišljanje.