Dijalog treba shvatiti kao grupni proces koji proizlazi iz vještina i stavova sudionika. Prema definiciji, dijalog je proces koji ima značenje isključivo unutar grupe. Kako bi do dijaloga uopće došlo, više ljudi mora međusobno surađivati. Nadalje, ta se suradnja temelji na individualnom izboru, na težnji da se iz konverzacije izvuče maksimum koristi te na vještinama reflektiranja i suspendiranja. Jednom kada grupa zajednički usvoji ovakve stavove i vještine, moguće je čak i vremenski osjetljive - rješenju usmjerene - sastanke održavati u formatu dijaloga.

Također sam uočio da većina ljudi posjeduje općeniti osjećaj za dijalog te da su u prijašnjim odnosima doživjeli njegove različite oblike. Stoga moderator može predložiti da grupa eksperimentira s dijalogom čak i na sastancima usmjerenim konkretnom rješavanju problema. Iskustvo mi govori da je iznimno korisno na početku dijaloškog sastanka sudionicima prezentirati ideju o tome kako se u pozadini opaski, komentara i percepcije uvijek skrivaju određene pretpostavke, te da će se proces rješavanja problema značajno unaprijediti ako ih uočimo kod sebe i drugih. Posljedično tome, ako se razgovor pretvori u diskusiju ili debatu, legitimno je zapitati se da li je to neslaganje utemeljeno na različitim pretpostavkama, kako bi zatim te pretpostavke eksplicitno istražili. Gledano iz ovog kuta, središnja uloga moderatora odnosi se na kontinuirano ukazivanje na kognitivne kategorije i pretpostavke u pozadini razgovora.

Jedan od konačnih testova važnosti dijaloga jest otkriti mogu li se teški problemi, opterećeni sukobima bolje riješiti u grupama koje su naučile djelovati u dijaloškoj formi, i koje su se složile da tragaju za ishodom koji je koristan za sve sudionike. Međutim, proces dijaloga zahtijeva početnu motivaciju za zajednički rad. U samom procesu dijaloga nema ničeg posebnog čime se može prevladati želja pojedinih članova grupe da pobijede druge, ako im je to početna namjera.


O kulturi i supkulturama

Dijalog je od posebnog značaja za kulturu. Kada djelujemo i kada se ponašamo kao svojevrsni "nosači kulture" i kada smo svjesni našeg kulturalnog članstva, emocionalno smo povezani s naučenim kulturalnim kategorijama mišljenja te ih vrednujemo i štitimo kao aspekt grupnog identiteta. Jedan od načina na koji grupe, zajednice, organizacije ili druge jedinice koje razvijaju supkulture definiraju same sebe i postavljaju psihološke granice jest putem razvoja posebnog jezika. Kod strukovnih zajednica taj jezik nazivamo žargonom. Korištenjem takvog jezika stvara se osjećaj pripadanja i članstva u zajednici, što za uzvrat osigurava određeni status i identitet.

Komentar

Gužva. Gradska vreva, beskonačna kolona u kojoj ste zapeli vašim vozilom. Ne stižete na sastanak u dogovoreno vrijeme. Dok zatvarate vaš automobil, nakon što ste petnaestak minuta tražili parkirno mjesto, padaju vam na pod svi dokumenti. Do tog trenutka već ste uvjereni da je danas najlošiji dan u vašem životu i da kašnjenje od pola sata nitko neće prihvat

pročitaj...