U slučaju supkulturne koordinacije, razvoj zajedničkih mentalnih modela će zahtijevati dulja i opsežnija razdoblja dijaloga. Budući da organizacije u svojem okviru podržavaju različite programe, projekte, funkcionalne grupe, geografske jedinice, hijerarhijske razine i jedinice temeljene na istim kompetencijama (ono što John Seely Brown i drugi nazivaju "zajednicama prakse"), otkrivamo kako svaka od tih jedinica neizbježno stvara zajedničke referentne okvire, zajednički jezik, zajedničke pretpostavke, dakle istinske supkulture, koje treba ispravno integrirati u cjelinu želimo li da organizacija bude djelotvorna. Jednom kada shvatimo da je problem koordinacije i integracije u organizaciji u konačnici problem isprepletanja supkultura, tada ćemo znati da naši uobičajeni mehanizmi kojima se koristimo nisu dorasli tom zadatku. Iz tog su nam razloga potrebne drugačije tehnologije i mehanizmi koji će omogućiti ljudima da shvate kako koriste jezik na različite načine, da djeluju na temelju različitih mentalnih modela, te da su kategorije kojima se koriste zapravo naučene društvene konstrukcije realnosti, proizvoljne i podložne promjeni. Dijalog je upravo takva tehnologija.


Dijalog u usporedbi s "treningom osjetljivosti"

Kako bih vam pojasnio ovu tvrdnju, dozvolite mi da vam prepričam osobnu priču o načinu analiziranja vlastitog iskustva uz pomoć dijaloga kako bih skinuo veo tajanstvenosti s te tehnologije. Poneki zagovornici su učinili suprotno, uspoređujući dijalog s ezoteričnim iskustvom. Želimo li da nam dijalog pomogne u unapređenju organizacijskih procesa, tada on u jednakoj mjeri mora biti svima dostupan. Nažalost, apstraktan opis ne pomaže u osiguravanju te dostupnosti. Kao što nam je svima poznato, "vrag se nalazi u detaljima".

Posebno me zanimalo na koji način se dijalog razlikuje od kvalitetne komunikacije licem-u-lice, koju izučavamo na radionicama grupne dinamike i ljudskih odnosa. Razlika je nejasna sve dok se dijalog osobno ne iskusi. Tek tada uočavamo očitu razliku koja se može jasno opisati.

Radionice koje se bave unapređenjem komunikacije i međuljudskih odnosa uglavnom naglašavaju aktivno slušanje, dakle usmjeravanje pozornosti na sve komunikacijske kanale - izrečene riječi, govor tijela, intonaciju glasa i emocionalni sadržaj. Na početku morate naučiti usredotočiti se na sadržaj govora druge osobe, a ne na vlastiti namjeravani odgovor. Suprotno tome, dijalog je usmjeren na povezivanje sa skrivenim pretpostavkama, (posebice vlastitim pretpostavkama), koje automatski određuju kada ćemo govoriti i što ćemo reći. Dijalog je više usredotočen na proces razmišljanja, odnosno na to kako su naša percepcija i spoznaja uvjetovane iskustvima prošlosti. Pretpostavka jest da osvješćivanjem osobnog procesa razmišljanja unapređujemo kolektivno razmišljanje i komunikaciju. Stoga je važan cilj dijaloga omogućiti grupi dostizanje više razine svijesti i kreativnosti putem postepenog nastajanja zajedničkog smisla i "zajedničkog" procesa razmišljanja.

Komentar

Gužva. Gradska vreva, beskonačna kolona u kojoj ste zapeli vašim vozilom. Ne stižete na sastanak u dogovoreno vrijeme. Dok zatvarate vaš automobil, nakon što ste petnaestak minuta tražili parkirno mjesto, padaju vam na pod svi dokumenti. Do tog trenutka već ste uvjereni da je danas najlošiji dan u vašem životu i da kašnjenje od pola sata nitko neće prihvat

pročitaj...