Iako u procesu dijaloga aktivno slušanje igra važnu ulogu, ipak nije u središtu pozornosti. Ustvari, otkrio sam kako mnogo više vremena provodim analizirajući samoga sebe, u pokušaju da otkrijem vlastite pretpostavke, nego što sam bio usredotočen na aktivno slušanje drugih. Osjećaji, kao i sve ostale dimenzije komunikacije, vrlo su važni. Za sudionike u dijalogu na kraju možemo reći da "aktivno slušaju"' jedni druge, no put do te razine je poprilično drugačiji.

U tipičnoj radionici treninga osjetljivosti odnose istražujemo kroz "otvaranje" i dijeljenje, putem davanja i primanja povratnih informacija, te preispitivanjem emocionalnih problema komunikacije. U dijalogu, međutim, istražujemo svu kompleksnost razmišljanja i govora. Otkrivamo proizvoljnost naših temeljnih misaonih kategorija i percepcije, te postajemo svjesni nesavršenosti ili pristranosti koja se pojavljuje u procesu spoznaje.

Fred Kofman, kolega s MIT-a, primjer opisane pristranosti pronalazi u priči o australskom kljunašu. U trenutku kada je ova životinja prvi put otkrivena, znanstvenici su se našli u paradoksalnoj situaciji jer nisu mogli odrediti radi li se o sisavcu, ptici ili gmazu. Automatska pretpostavka je bila da su sisavci, ptice i gmazovi realnost u koju ga mogu smjestiti – a ne samo kategorije za predstavljanje realnosti. No, Fred nas je podučio da je australski kljunaš jednostavno australski kljunaš. Stoga nije neophodno nasilno smještati australskog kljunaša u bilo koju kategoriju, osim zbog praktičnosti, jer kada to radimo, umanjujemo mogućnost učenja o realnosti koja je prisutna svuda oko nas.

Dok se treninzi osjetljivosti koriste u grupnim procesima kako bi razvili interpersonalne vještine pojedinaca, dotle je cilj dijaloga izgradnja grupe koja će biti sposobna misliti plodonosno, kreativno i, što je najvažnije, zajednički. Kada dijalog funkcionira, grupa može nadići kreativne sposobnosti pojedinaca i dostići razinu kreativnog promišljanja koju u početku nitko nije mogao ni zamisliti. Dijalog je stoga sredstvo za kreativno identificiranje i rješavanje problema.

Kod treninga osjetljivosti, naglasak je prvenstveno na učenju o tome kako davati i primati informacije, o procesu koji je protukulturalan jer se oslanja na ljudsku potrebu da sačuvamo "obraz". Stoga takva vrsta treninga često izaziva visoku razinu emocija i tjeskobe. Sam postupak nam obećava nove uvide, otkrivanje "slijepih prostora", te mogućnost da se vidimo onakvima kakvima nas vide drugi. Za mnoge je to ne samo novo, nego i potencijalno zastrašujuće iskustvo, iako ponekad uistinu nužno za osobni rast. Primanje povratnih informacija zahtijeva od primatelja da otvoreno izloži iluziju o sebi. Davanje povratnih informacije podrazumijeva rizik uvrede i stvaranja neprijateljskog raspoloženja kod primatelja.

Za razliku od toga, dijalog naglašava prirodni tijek razgovora, i (premda, prema mom iskustvu, prešutno) destimulira povratne informacije i direktna međusobna sukobljavanja. U dijalogu cijela grupa uči, a članovi zajednički dijele uzbuđenje otkrivanja novih ideja koje njima, kao pojedincima, vjerojatno nikada ne bi pale na pamet. Iako se povratne informacije mogu pojaviti u procesu, posebice u slučaju kada neki pojedinac potkopava prirodni tijek razgovora, one nisu cilj grupnog procesa dijaloga.

Komentar

Gužva. Gradska vreva, beskonačna kolona u kojoj ste zapeli vašim vozilom. Ne stižete na sastanak u dogovoreno vrijeme. Dok zatvarate vaš automobil, nakon što ste petnaestak minuta tražili parkirno mjesto, padaju vam na pod svi dokumenti. Do tog trenutka već ste uvjereni da je danas najlošiji dan u vašem životu i da kašnjenje od pola sata nitko neće prihvat

pročitaj...