"Suspenzija" nam osigurava alternativni izbor. Isaacs pod tim pojmom podrazumijeva "otpuštanje sadržaja" - tj. naše percepcije, osjećaja, stavova, prosudbi i impulsa - da neko vrijeme borave u stanju suspenzije kako bismo vidjeli što još može nastati iz nas samih i ostalih sudionika. Kako sve to djeluje na određenu grupu? Naime, svi mi smo mnogo puta u životu doživjeli situaciju kada su nas tuđe riječi uzrujale. Tada možemo reagirati na dva načina:
1. glasno iznijeti ono što mislimo (hitro reagirati),
2. odgoditi odgovor (dakle, suspendirati reakciju).

Suspenzija je posebno teška ako smatram da sugovornici nisu dobro razumijeli moju misao ili su je pogrešno protumačili. Međutim, otkrio sam kako se mnogo puta dogodi da, ako suspendiram svoju reakciju, daljnji tijek razgovora sam po sebi pojasni problem, te da se moja osobna interpretacija stvarnosti potvrdi ili promijeni, bez mog uplitanja.

Isključivo u situaciji kada dio članova grupe otkrije određenu vrijednost u suspendiranju vlastitih reakcija, grupa može poći smjerom koji je prikazan na Slici 1. Suprotno tome, kada članovi grupe odaberu trenutno reagiranje kao način ponašanja, kada se ta reakcija očituje u neslaganju, raspravi, propitivanju, ili se na neki drugi način usredotoče na ono što ih je izazvalo, tada se grupa kreće u smjeru diskusije te na kraju završava u neproduktivnoj debati.

Suspenzija omogućava reflektiranje, što je vrlo blisko naglašavanju na promatranje "ovdje i sada", koje se potiče na treninzima grupne dinamike. Međutim, Isaacs ispravno primjećuje kako je reflektiranje usmjereno na prošlost te nam savjetuje da umjesto toga koristimo "propriocepciju" - sposobnost samopercepcije i življenja u sadašnjem trenutku. Konačno, dijalog pokušava postići stanje u kojem smo sposobni spoznati svoje misli kakve jesu u datom trenutku. Upitno je da li je samopercepcija u tom smislu psihološki moguća, ali osnovna ideja jest da se krug povratne informacije što više skrati. Rezultat toga je da možemo doći u dodir s onim što se zbiva ovdje i sada, i postati svjesni u kojoj mjeri su naše misli i percepcija odraz našeg prošlog učenja i neposrednih događaja koji ih pokreću. Takvo učenje je u najmanju ruku teško, ali ono leži u samom srcu naše sposobnosti da uđemo u dijalog.


Usporedba dijaloga i diskusija

Kako možemo znati kada su debata i/ili diskusija više ili manje poželjni od dijaloga? Da li bismo baš uvijek trebali odabrati put dijaloga? Osobno smatram da su diskusija i debata dobar proces za rješavanje problema i donošenje odluka, no samo ako se članovi grupe međusobno dovoljno dobro razumiju te "govore istim jezikom". Paradoksalno, ovakvo stanje dijeljenja zajedničkih kategorija ne može se dostići ako grupa u prošlosti nije prošla kroz proces dijaloga. Alternativno tome, opasnost od prerane diskusije proizlazi iz postizanja "lažnog konsenzusa" - članovi pretpostavljaju da pod istim terminima misle na iste stvari. Tek kasnije otkriju da suptilne razlike u značenju značajno utječu na kasnije djelovanje i implementaciju.

Komentar

Gužva. Gradska vreva, beskonačna kolona u kojoj ste zapeli vašim vozilom. Ne stižete na sastanak u dogovoreno vrijeme. Dok zatvarate vaš automobil, nakon što ste petnaestak minuta tražili parkirno mjesto, padaju vam na pod svi dokumenti. Do tog trenutka već ste uvjereni da je danas najlošiji dan u vašem životu i da kašnjenje od pola sata nitko neće prihvat

pročitaj...