No. 42, Ljeto 2019.
Jedno od ključnih obilježja tradicionalnog hijerarhijskog mentaliteta kultura je
vrlo uskog dijapazona moći kada nekolicina formalnih lidera zadržava za sebe svu moć promišljanja i odlučivanja čime se nesvjesno uništavaju intelektualni, duhovni i emocionalni kapaciteti sustava neophodni za
adaptivno prilagođavanje. Čineći tako, u neizvjesnoj borbi s konkurencijom lideri se zapravo oslanjaju na
individualne kapacitete uske grupe ljudi umjesto na
kolektivne kapacitete cjeline sustava. Tako dolazimo do nevjerojatnog paradoksa: unatoč tome što organizacije troše ogromna sredstva na „razvoj ljudskih potencijala“ zbog tradicionalnog mindseta iste organizacije vlastite ljude nerijetko ništa ne pitaju.