7
Tema broja: Izvori konkurentnosti
Marko Lučić


13
Nadmudriti vukove
David Hutchens

Pročitajte priču o malom stadu ovaca, oslabljenom unutarnjim
razmiricama i pogrešnim pretpostavkama koje su ih natjerale da žive u
strahu od vukova i njihove mitske oštroumnosti. Iako su oduvijek vjerovali
da nisu dovoljno sposobni suprotstaviti se svojim drevnim neprijateljima,
jednoga dana među njima se pojavio lider s novom vizijom kako bi
potaknuo stado na izgradnju kulture učenja koja je sposobnosti i doprinose
pojedinaca koristila na novi, zapanjujuće produktivan način.


71
Nadmudriti vukove: dublji uvid u priču
David Hutchens

Strip priča Nadmudriti vukove opisuje organizaciju koja vrlo vjerojatno
nalikuje vašoj - protkana je lošim navikama, čangrizavošću, zanovijetanjem i
osjetljivošću lidera, menadžera i djelatnika te pomirena sa svojom
sudbinom - čvrsto ukorijenjena u statusu quo. Ovce i vukovi pomažu
nam razumjeti s kojim se problemima (obrascima ponašanja) današnje
tvrtke susreću kada jednom shvate da moraju naučiti učiti kako bi ostale
(postale) konkurentne na domaćem i svjetskom tržištu.


87
Intervju: Franjo Luković
Dragan Salarić

Franjo Luković, predsjednik uprave Zagrebačke banke, u razgovoru za
qLife vraća se u svoje mlade dane kako bi nam rekao nešto o sebi,
svojoj karijeri, lijepim i onim manje lijepim životnim situacijama otvoreno pritom
iznoseći vlastita promišljanja o liderstvu i menadžmentu, sportu,
učenju i cjeloživotnom obrazovanju.


99
Upravljajte prvo sobom
Peter Drucker

Na predavanju povodom godišnjice osnutka IEDC - Poslovne škole Bled
svojom profi njenom mudrošću i jasnoćom izričaja Peter Drucker,
“otac menadžmenta”, pažnju uzvanika odveo je u posve neočekivanom smjeru
kazavši kako oni sami predstavljaju jedinu istinsku konkurentsku prednost.


117
Lekcije o stvaranju organizacije koja uči
Fredric Simon

Autor u tekstu iznosi vlastita iskustva stečena tijekom jednogodišnje suradnje
s velikom tajlandskom kompanijom za proizvodnju nafte i plina kada je liderima i
menadžerima pomagao pokrenuti promjene kako bi postali organizacija
koja uči. U istinitoj “priči iz života” progovara o svojim uspjesima i neuspjesima u
doticaju s kulturološkim posebnostima s kojima se tamo susreo.

Pojam konkurentnost često susrećemo u medijima; političari i gospodarstvenici svakodnevno se nadmeću u raspravama o tome kako “Hrvatska što skorije mora unaprijediti svoju konkurentnost” čime se ova iznimno važna kategorija pretvara u svojevrsnu poštapalicu. Usprkos tome, konkurentnost neosporno zauzima središnje mjesto u gospodarskim promišljanjima kako razvijenih tako i zemalja u razvoju pa smo stoga navedenom fenomenu odlučili posvetiti poseban broj qLifea.

OECD definira konkurentnost kao “sposobnost zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robu i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta uz istovremeno zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva”. Međunarodna konkurentnost gospodarstva sve do nedavno pojašnjavala se teorijom međunarodne razmjene koja potječe još od Adama Smitha. No, danas više nije tako. U svom klasičnom djelu The Competitive Advantage of Nations harvardski profesor Michael Porter predlaže novu teoriju konkurentnosti prema kojoj nacionalno blagostanje nije nasljedno već se ono stvara ispravnim strateškim izborima. “Dok se u prošlosti razvitak zemlje zasnivao na komparativnim prednostima, poput jeftine radne snage i prirodnih resursa, danas se osnovom za ekonomski razvitak smatraju napredni faktorski uvjeti zasnovani na znanju, razvijenoj infrastrukturi, visokoj tehnologiji i inovacijama,” tvrdi Porter.

Priča o konkurentnosti, naravno, ovdje tek počinje.  U tekstu Upravljajte prvo sobom ugledni svjetski intelektualac, “otac menadžmenta”, Peter F. Drucker jasno i izričito kazuje: “...osobno smatram kako ne možemo govoriti o postojanju bilo kakvih prilika za pojedine zemlje, već samo o prilikama za pojedine tvrtke. Državna makroekonomska politika biznisu ponekad pomaže a ponekad odmaže. No, ako se radi o zdravoj kompaniji vođenoj od strane mudrih i sposobnih lidera tada je uspjeh zajamčen, bez obzira na ‘makroekonomiju’,” čime težište i primarnu odgovornost za stvaranje bogatstva prebacuje na mikroekonomsku razinu gospodarstva.

Proučavanjem radova ovih velikana ne možemo se oteti dojmu kako obojica zapravo misle isto: u samim temeljima konkurentnosti uvijek pronalaze čovjeka i njegovu spremnost na učenje i suradnju s drugima na razini pojedinca ili na institucionalnoj razini, dajući mu počasno mjesto ključnog čimbenika razvoja.

Kako bi shvatili da je doista tako moramo na tren dublje zaroniti pod površinu fl oskula u kojima se svakodnevno utapamo: “...moramo otvarati nova radna mjesta i osigurati održivi rast, moramo smanjiti nezaposlenost, povećati produktivnost, ojačati konkurentske prednosti pojedinih sektora”. Naravno da je sve to potrebno ostvariti. Pitanje je samo tko će i kako sve to postići?

A o tome se već mnogo manje govori. Zapravo, praćenjem medija i intelektualnih strujanja u javnosti stiče se utisak kako je “neprijatelj uvijek negdje vani”, manifestiran u obliku “neadekvatne makroekonomske politike” koja će nas, jednom kada se promijeni, učiniti sretnima i bogatima ili pak u nedostatku fi nancijskih sredstava (kredita) koja će nam, jednom kada budu dostupna, sama od sebe donositi sjajne profite. U toj priči zadovoljno prihvaćamo ulogu “žrtve” žaleći se protiv neprijateljski nastrojenog svijeta dok smo mi, naravno, napravili sve što je u našoj moći. Nitko ne spominje da možda ipak nije tako, da svi zajedno, kao nacija, nismo baš previše kompetentni (posebice u području društvenih znanosti i društvenih odnosa) te da bismo radi toga trebali mnogo više učiti.

Arie de Geus, bivši strateg kompanije Royal Dutch - Shell u kultnom tekstu naslova Planning as Learning objavljenom u stručnom časopisu Harvard Business Review naglašava kako “jedini izvor stvarnih konkurentskih prednosti organizacija (pa tako i društva u cjelini - op. ur.) ogleda se u sposobnosti njihovih lidera da uče brže od svojih konkurenata.” Riječju, opstanak i razvoj u novim gospodarskim uvjetima traže od nas da učinimo “prodore u ljudskom funkcioniranju” koji se javljaju samo onda kada nova rješenja dolaze izvan prostora tradicionalnog načina razmišljanja i pretpostavki (mentalnih modela).

Za Hrvatsku usvajanje tzv. učeće orijentacije presudno je važno. Svi dosadašnji pokušaji rješavanja duboke ekonomske i socijale krize u kojoj se nalazimo ostali su bezuspješni zbog postojanja iznenađujuće snažne antiintelektualne kulture u kojoj “svi sve znaju” pa radi toga, naravno, ne trebaju učiti te iznenađujuće snažne egocentrične kulture koja posve blokira dijalog i suradnju čak i onda kada izgledi da se timskim radom oplemene kvalitetna fragmentirana znanja realno postoje.

A da bi učenje konačno započelo svi zajedno, pojedinci i nacija u cjelini, moramo proći kroz bolno iskustvo i sami sebi poručiti: Znam(o) da ništa ne znam(o)! Ako je Sokrat u tome uspio možda ćemo i mi jednom učiniti isto.