Tema broja: Uspon regenerativnog društva
Marko Lučić

11
Biti „manje loš“ nije dovoljno dobro
William Mc Donough, Michad Braungart

Težnju da se industrija učini „manje destruktivnom“ pronalazimo još u najranijim fazama industrijske
revolucije kada su se počele uvoditi razne kontrole kako bi se spriječile bolesti i pogibije.

29
Evolucija održivosti
Pamela Mang, Ben Haggard

U tekstu se razrađuje prvi princip regenerativnog dizajna - dizajn za evoluciju - koji proizlazi
iz temeljne postavke regenerativnog razvoja prema kojoj svaki živući sustav (ljudsko tijelo, ušće
rijeke, susjedstvo/lokalna zajednica, bolnica, poduzeće) ima inherentnu mogućnost
evolutivnog razvoja na više razine organizacije i diferencijacije.

49
Novi poslovni um
Carol Sanford

Nakon višegodišnje analize poslovne prakse na području (društveno) odgovornog poslovanja,
Carol Sanford izažava zabrinutost činjenicom da poduzeća nastavljaju s praksom kreiranja i
implementiranja rješenja utemeljenih na fragmentiranom načinu razmišljanja koje je, prema njezinu
mišljenju, jedini pravi te istovremeno najdublji uzrok trenutačnih problema.

69
Tko želi biti ekonomist?
Kate Raworth

Na osnovu postavke o ključnom utjecaju znanosti ekonomije na dizajn naše civilizacije
(zato što ekonomija predstavlja „materinji jezik“ javnih politika), autorica u tekstu ukazuje
na frapantnu činjenicu da se dominantna ekonomska paradigma zapravo zasniva na
ekonomskim teorijama 19. stoljeća.

89
Gospodarstvo regenerativnog društva
John Fullerton

Osnivač i predsjednik Capital Institutea razrađuje tezu o tome da se postojeći globalni gospodarski
sustav zasniva na potpuno pogrešnoj ekonomskoj teoriji, a ključna pogreška postojećeg sustava
sastoji se u tome da gospodarstvo sagledava zasebno i odvojeno od prirodnih sustava planeta.

103
Regenerativni svjetonazor
Chrisna du Plessis

Autorica ukazuje na nastanak nove regenerativne paradigme koja na Zemlju gleda kao na
međusobno duboko povezan, kompleksan, živ i adaptibilan društveno-ekološki sustav koji se stalno
mijenja te u kojem su ljudi integralni dio prirode.

121
Regenerativna (R)evolucija
Daniel C. Wahl
U tekstu se ukazuje na imperativ tranzicije prema regenerativnom društvu koje omogućuje
istovremeno zadovoljavanje interesa i potreba pojedinaca, društva i planeta.

Uvodnik za jesenski broj qLifea pišem uvijek u isto vrijeme, krajem rujna, inspiriran teškim sivim kišnim kvarnerskim oblacima kada se toplo odjeven sjetno prisjećam ludih ljetnih dana. Otprilike tako bilo je svih ovih godina... ali ne i ove. Ovih je dana okruženje posve drugačije. Na riječkim plažama vlada gotovo kolovoška atmosfera: izuzetno visoke temperature zraka mame na sunčanje, kupanje u toplome moru i ispijanje pića u lokalnim beach barovima te na uživanje u predivnim zalascima sunca nad Učkom. Pa ipak, unatoč savršenoj atmosferi koja u trenutku uvodi čula u orgazmičko stanje dubokog zadovoljstva, jedan dio mene nemiran je i oprezan - ćuti kako u tom sveopćem blaženstvu nešto jednostavno ne štima.  

Po povratku s mora čitam kako nije samo kod nas „lijepo“ vrijeme; na sjeveru Europe očekuju se za desetak stupnjeva Celzijusovih više temperature od uobičajenih, što znači da će maksimalne dnevne temperature dosegnuti za ta područja nevjerojatnih 30°C. Stoga ne čudi da je ledeni arktički brijeg - kojeg znanstvenici popularno nazivaju “posljednjom ledenom površinom” jer je riječ je o najgušćem ledu na planetu - počeo pucati i raspadati se. 

Potom na televiziji pratim posljednje vijesti o uraganu Florence koji, kako navodi Washington Post, ne dolazi sam: u ovom trenutku nad Atlantikom se rađa čak šest novih uragana stvarajući time posve novu situaciju koju stručnjaci smatraju „apsolutno abnormalnom“. Štoviše, meteorolozi i znanstvenici tvrde da je samo pitanje vremena kada će se pojaviti uragan 6. kategorije što se sve do nedavno smatralo „nemogućim“. Pa ipak, kako zbog klimatskih promjena trenutačno pet do osam posto više vodene pare cirkulira atmosferom, u kombinaciji s višim temperaturama otvaraju se mogućnosti nastanka superuragana kakve smo dosad gledali samo u SF filmovima posvemašnje destrukcije i smaka svijeta.

Ako svemu tome pridodamo najsvježije informacije o neočekivanom usporavanju Golfske struje koje bi nas, ako se nastavi istim tempom, moglo uvesti u „novo ledeno doba“, ne čudi što glavni tajnik UN-a António Guterres tvrdi kako „čovječanstvo... želi li izbjeći katastrofu... ima doslovce dvije godine za radikalnu promjenu smjera kojim se trenutačno kreće“.  

Prema tome, sada je posve očito - osjećamo to na svojoj koži - da se crne prognoze i najave upućenih stručnjaka ipak ostvaruju. Ako ste, poput mene, posljednjih desetak godina odmahivali glavom misleći da će se sve to nekako samo po sebi riješiti, sada iz vlastita iskustva svjedočite tome da ste pogriješili. Ako su vam, poput mene, klimatske promjene bile daleki problem s kojim se niste uspijevali značajnije povezati, sada se vjerojatno sasvim drugačije osjećate. Ako ste, poput mene, odbacivali konferencije, razgovore i tekstove o ovoj temi smatrajući ih „suviše apstraktnima“, nakon posljednjih događaja ne možete drugo nego zastati i upitati se: „Možda je ipak riječ o najvažnijem problemu liderstva? Možda se doista susrećemo s 'izazovom svih izazova' prema kojem svi drugi problemi nalikuju tek pukoj dječjoj igri s kanticama u pijesku?“  

Odgovor na prethodna pitanja zasigurno je potvrdan. Nastavimo li istim putem dodatno ćemo narušiti krhki ekvilibrij planetarnog ekosustava nakon čega više nitko ne zna što će se i kako dalje događati. Nastavimo li i dalje razmišljati na način kako sve to skupa i nije tako strašno jer smo preživjeli danas, jučer, prošli mjesec i prošlu godinu pa se stoga podrazumijeva da će se isto dogoditi sutra, sljedeći mjesec i sljedeću godinu, vjerojatno ćemo skončati poput „kuhane žabe“ (engl. boiled frog phenomenon) u poznatoj metafori liderstva koja odlično opisuje funkcioniranje kompleksnih živućih sustava: hitro reagiramo na promjene visokog intenziteta, te slabo ili nikako na male infinitezimalne promjene koje se kontinuirno odvijaju tijekom duljeg vremenskog perioda polako „umirući“ iz dana u dan... sve do prijelomnog trenutka kada se sustav iznenada potpuno uruši.    

S obzirom na to da se tražena „promjena smjera“ mora potaknuti na visokoj razini svjetskih lidera, te da se potom mora prihvatiti i podržati na nižim razinama, očitim postaje da se radi o važnom stručnom problemu suradnje kojim se qLife, naravno, bavi. 

Pozivam vas stoga da pomno pročitate tekstove novog broja kako biste osvijestili da se funkcioniranje svake ljudske zajednice temelji na nekoj paradigmi ili svjetonazoru (skupini osnovnih pretpostavki ili pravila koje se uzimaju „zdravo za gotovo“ u svrhu poimanja stvarnosti i njenih fenomena) te da nama još uvijek upravljaju ideje velikih znanstvenika davnog 18. i 19. stoljeća sprječavajući nas da se ozbiljnije upustimo u stvaranje regenerativnog društva koje će znati povratiti, renovirati i revitalizirati vlastite izvore energije i materijala kako bi izgradilo trajno održivi sustav pomirenih potreba ljudskog društva i prirode. 

Primjerice, Darwinova ideja da je „razvoj živih bića posljedica prirodne selekcije ili preživljavanja povlaštenih rasa koje se bore za opstanak“ još uvijek nevjerojatno snažno utječe na ponašanje ljudi. Unatoč tome što bezbrojna moderna znanstvena istraživanja ukazuju na suprotno - da je suradnja, a ne konkurencija, osnovna razvojna koncepcija prirodnih sustava te da sklonost konkurenciji i nadmetanju zapravo odražava nezrelost promatranog biološkog sustava - kao pojedinačna ljudska bića te kao društvena zajednica nastavljamo se boriti protiv drugih i misliti isključivo na vlastite uske interese jer duboko u sebi smatramo da će takvo ponašanje u konačnici dovesti do najveće dobrobiti za sve dionike.

Međutim, krajnje je vrijeme da shvatimo da tako nije. Krajnje je vrijeme da osvijestimo nespornu činjenicu da se, barem u nekom vremenskom periodu, moramo odreći dijela vlastite dobrobiti radi dobrobiti cjeline.