Sinkronicitet: Unutarnji "kompas" lidera

Joseph Jaworski Joseph Jaworski, predsjednik uprave ugledne savjetničke tvrtke Generon Consulting, osnivač The American Leadership Forum, suosnivač Global Leadership Initiative, autor bestselera Synchronicity: The Inner Path of Leadership.

Svi smo proživjeli te savršene trenutke kada na gotovo nevjerojatan način sve dolazi na svoje mjesto, kada nas događaji - koji se ne mogu predvidjeti, a kamoli kontrolirati - na neki način vode našim putem. Pojam koji najbolje opisuje ono što se događa u takvim trenucima jest  sinkronicitet. U svom klasičnom djelu "Sinkronicitet: načela nekauzalnog povezivanja", C.G. Jung definira pojam kao "smislenu koincidenciju dva ili više događaja koji su povezani nekim dubokim smislom, a ne slučajem". U tijeku tih predivnih trenutaka kao da nam pomažu neke nevidljive ruke. Moja osobna potraga za razumijevanjem sinkroniciteta proizašla je iz niza životnih događaja koji su me vodili na putu unutarnje transformacije.

Bio je listopad 1973. godine, a ja sam tada imao 39 godina. Afera Watergate izbila je u javnost u rujnu prethodne godine. Bilo je to vrijeme u kojem sam živio "dobar život". Premda sam događanja u aferi Watergate pratio iz prilične blizine, za mene su ona bila prije neka "buka u pozadini" nego bilo što drugo. Svu pažnju sam tada usmjerio na vođenje odvjetničke tvrtke u Houstonu, Teksas, koja je ubrzo počela djelovati u međunarodnim okvirima.

Krajem listopada iste godine general Alexander Haig, šef osoblja predsjednika Nixona, nazvao je mog oca Leona Jaworskog ("Pukovnika") i rekao mu da želi s njim razgovarati o preuzimanju mjesta specijalnog tužitelja.

Sljedećeg jutra otac je odletio u Washington gdje je prihvatio ponuđeni posao uz traženo jamstvo potpune neovisnosti u istražnom procesu i zagarantirano pravo da u slučaju potrebe izvede Predsjednika na sud. Tijekom narednih mjeseci otkrio je zastrašujuće dimenzije afere Watergate koje je želio podijeliti s osobom od punog povjerenja, a to sam bio ja, njegov sin. To je iskustvo potpuno promijenilo moj život.

Pukovnik me je nazvao na telefon neposredno pred Božić. Ozbiljnim glasom me je upozorio kako želi sa mnom razgovarati, ali ne preko telefona. Stoga me zapitao da li bih mogao nekoliko dana tijekom praznika provesti s njim na obiteljskom ranču.

Naš ranč se smjestio između malog teksaškog sela Wimberly i Austina, na adresi Ranch Road 12. Pukovnik je to zemljište kupio krajem četrdesetih godina, nakon povratka iz rata, plativši ga trideset dolara po jutru. Tih prvih pet godina, od moje četrnaeste do osamnaeste godine, preko ljeta i za vrijeme praznika vrijeme sam provodio na ranču pomažući ljudima u čišćenju zemljišta. Pukovnik bi nam se često pridružio budući da mu je pretvaranje šikare u predivni park donosilo osjećaj posebnog zadovoljstva. Nešto kasnije, cijela se obitelj uključila u posao što je sječu cedrovih stabala, čupanje suhih panjeva i paljenje šikare pretvorilo gotovo u ritualni obred. Ranč je bio Pukovnikovo "svetište", mjesto na kojem je bistrio um i prikupljao energiju.

Nakon njegovog poziva odmah sam se spremio i otputovao u Teksas. Na putu sam stalno razmišljao o njegovom glasu u telefonskoj žici; koliko je dubok i ozbiljan bio. Zanimale su me informacije o tijeku istrage u Washingtonu posljednjih nekoliko tjedana.

Kada sam te večeri stigao na ranč, Pukovnik je izgledao umorno, pa smo nakon večere razgovarali o neobaveznim temama i o biznisu s konjima. Sljedeće jutro, nakon doručka, u džip smo ukrcali svu potrebnu opremu - pile, sjekire, pijuk, puno hladne vode, voća i nekoliko piva. Oko sedam i trideset krenuli smo u našu "džunglu" kako ju je Pukovnik volio nazivati. Nekoliko sati bez prestanka smo rušili stablo cedra da bi nakon toga uzeli podužu stanku.

Dok smo sjedali na tlo ispod drveta, Pukovnik mi je počeo iznositi misli koje su mu se motale po glavi. "Preslušali smo trake. Predsjednik je u sve ovo uronjen do grla." Dok je govorio glas mu se podigao, a oči zasjale. Ustao je, otišao do džipa, izvukao smeđu omotnicu i dobacio mi je: "Evo, pogledaj." Počeli smo čitati transkripte. Dio o kojem je Pukovnik govorio odnosio se na danas poznati razgovor od 21. ožujka 1973. između Nixona, Deana i Haldemana. Kao što mi je otac i rekao, u transkriptima se nalazio dio u kojem Nixon podučava Haldemana o načinu na koji se može lagati pod zakletvom, a da se ne počini krivokletstvo. Po mojem mišljenju, sadržaj transkripta je bio sasvim dovoljan da porota, izvan svake sumnje, osudi Predsjednika za sudjelovanje u zavjeri. Odmah mi je bilo jasno da je Nixon do grla umiješan u aferu.