Misli su mi tada odlutale u prošlost, podsjetivši me na mnoge Nixonove nastupe koje sam pratio putem televizije, u kojima je Amerikancima govorio o aferi Watergate uvjeravajući ih kako je sve skupa napuhano od strane medija te kako on nije umiješan. U transkriptima sam upravo upoznao pravog Richarda Nixona čija je izdaja Ustava i bezumna zloupotreba moći izazvala bol u mojem želucu te nasumične izmjene osjećaja odvratnosti i mržnje. Osjetio sam strah za zemlju, strah koji je proizišao iz spoznaje da nas je vodio čovjek bez karaktera. Kako je moguće da se osoba bez morala i etičnosti uspne do najviše pozicije u najmoćnijoj naciji u svijetu? Kako se to moglo dogoditi? Tko je za to bio odgovoran? Što moramo učiniti da se tako nešto ne ponovi?

Teško mi je opisati osjećaj prezira koji sam nosio u sebi tijekom narednih tjedana i mjeseci, kada bih na televiziji promatrao kako Predsjednik laže. No, iako sam bio razočaran s našim najvišim političkim vodstvom, osjećao sam da i svi mi osobno snosimo dio odgovornosti za događaje u Washingtonu. Jednostavno rečeno, dobili smo ono što smo zaslužili. Tada sam počeo razmišljati o ulozi koju bi obični građani poput mene trebali imati u životu jedne zemlje.

Watergate je dokazao da američki ustav funkcionira te da, kao što je to rekao Pukovnik: "Nitko, apsolutno nitko, nije iznad zakona." No, nacionalna tragedija iz te godine ostavila je duboki trag na većinu Amerikanaca i mene osobno. Pitanje o tome hoće li i jedan predsjednik ikada više imati puno povjerenje naroda ostalo je visjeti u zraku. Nadalje, situaciju sam promatrao ne samo kao problem političkog, već institucionalnog liderstva općenito. Počeo sam se baviti samoosnažujućim problemima s kojima se danas suočavamo: beskrupuloznim liderima koji zloupotrebljavaju svoju moć i lijenim građanima koji zapravo izazivaju takvo ponašanje. Osjetio sam duboku zabrinutost i stvarni osjećaj osobne odgovornosti za postojeće stanje. No, više od svega me je smetao osjećaj bespomoćnosti glede ostvarenja trajnih promjena. Na koji način se možemo suočiti s navedenim problemom i doista nešto promijeniti?

Sjeme je tada bilo posijano, za ključnu promjenu koja će moj život okrenuti u posve novom smjeru. No, trebale su proći mnoge godine prije negoli sam razvio sposobnost da tom sjemenu dopustim rast.

U vrijeme afere Watergate već sam se trinaest godina bavio odvjetništvom. Prema svim postojećim standardima predstavljao sam oličenje uspješnog čovjeka; oženjen s Fran, mojom ljubavi iz srednjoškolskih dana, s kojom sam imao prekrasnog sina. Naša je obitelj imala sve što se poželjeti može: dobro plaćen posao i uspješnu karijeru, veliku i udobnu kuću u otmjenom dijelu grada, sva materijalna dobra koja smo mogli poželjeti, zdravog i naprednog jedanaestogodišnjeg sina, mnoštvo prijatelja i divnu, veliku obitelj u Houstonu. Bio je to život iz bajke. Sve dok je trajao.

Sve do 1970. godine poslovanje odvjetničke tvrtke je tražilo da ja i moje kolege odlazimo na česta i duga putovanja izvan Houstona. Radili smo na parnicama koje su nas vodile na istočnu i zapadnu obalu, te u inozemstvo. Pored toga, sastanke uprave redovno smo održavali na egzotičnim i zabavnim mjestima. Na neki smo način nastojali produžiti "dobra vremena" i druženje iz studentskih dana na University of Texas.

U to sam vrijeme surađivao sa skupinom mladih i sjajnih odvjetnika parničara. Neki od njih su doista bili najbolji u državi - istinski talenti. Prolazili smo kroz teške parničke procese, naporno radili, proslavljali svoje uspjehe i družili se s prijateljicama u svim mjestima koje smo obilazili. Sve je to predstavljalo životni stil toga vremena o kojem sam tada malo razmišljao. Prestiž i čast su tražili uspješnost u svim tim sferama života, a većina suvremenika je podržavala takvo ponašanje.

Gledajući unatrag na te godine, danas mi je teško shvatiti na koji sam način, u nedostatku koherentnosti i središnje točke, uspijevao održavati svoju fragmentiranu egzistenciju. Vodio sam potpuno zamagljen život - skakao s jedne na drugu aktivnost bez trenutka predaha u kojem bih zastao i promislio o tome kuda idem u svom životu.

U to sam vrijeme smatrao da živim sjajnim životom. Međutim, život zapravo uopće nisam poznavao, budući da je sličio na Disneyland - nestvaran, uskogrudan, potpuno predvidljiv, te uglavnom lišen bilo kakvog smisla.

Kao i za mnoge druge ljude, kraj iluzije naišao je u obliku osobne krize.