1975. godine, u 41. godini života, svijet u kojem sam živio iznenada je nestao. Produljeni vikend uoči Dana zahvalnosti proveo sam u lovu na ranču, u društvu Pukovnika i nekih poslovnih partnera. Po povratku u Houston u nedjelju navečer, dočekala me je Fran i rekla: "Sjedni, moram ti reći nešto jako važno." Nastavila je nakon što sam je poslušao: "Joe, želim razvod. Postoji drugi čovjek u mojem životu." Njezine su me riječi potpuno šokirale.

"Želim da još večeras napustiš kuću", nastavila je Fran u istom tonu. Kroz maglu sam osjetio kako me preplavljuju osjećaji ljutnje, zbunjenosti, izdaje i straha. Nevjerica i očaj. Moj brak od dvadeset godina je bio gotov. Točka.

Spakirao sam stvari u torbe i odvezao se u motel Howard Johnson na međudržavnoj autocesti. Što dalje to bolje - osjećao sam se poniženim i nisam želio da me itko vidi. Bio sam očajan i sâm. Nisam samo izgubio suprugu i sina, cijela slika o mom životu u tom je trenutku uzdrmana. Kao da je netko uzeo čekić, udario po njoj i smrskao ju u tisuće komadića.

U danima nakon odvajanja, kao i kasnije nakon razvoda, odlazio bih u ured i obavljao svoj dnevni posao. No, rano ujutro i kasno navečer ostajao bih sam, u mislima o sebi. Nije mi se svidjelo ono što sam vidio. Kako sam sve više dolazio u dodir sa samim sobom i svojim osjećajima, bol zbog gubitka bi se naglo razvila u meni te bi zatim izbila na površinu. To se je obično događalo dok sam čitao ili pisao, ponekad dok bih upravljao automobilom i duboko razmišljao, ili pak šetao prirodom. Uvijek iznova bih udario u dno, a emocije bi iz mene potekle prema van.

Joanie, moja starija sestra, jako je dobro znala u kakvom sam stanju. Jednog dana nakon povratka s posla, u kući sam pronašao mali paketić, zamotanu knjižicu Hugha Prathera Poruke upućene samom sebi. U paketiću sam pronašao Joanino pismo u kojem mi poručuje kako se nada da će mi knjiga možda pomoći. Počeo sam čitati iste večeri i nisam prestao sve dok nisam došao do kraja. Narednih sam dana sve ponovio, prolazeći iznova kroz poglavlja knjige u kojima je autor opisivao promišljanja osobe koja je krenula u otkrivanje samoga sebe. Autor je pokušavao shvatiti tko je, zašto je krenuo na putovanje, te o kakvom je putovanju uopće riječ. Iz teksta sam uspijevao shvatiti kako je svakodnevno pisanje bilješki pomoglo autoru da si pojasni situaciju u životu, te kako je na temelju tih uvida stvorio neku vrstu osobne terapije.

I sâm sam na sličan način počeo praviti bilješke na komadićima papira. Kasnije bih se vraćao na njih i iščitavao odlomke koje sam mjesecima ranije napisao. Iznenadio bih se kada bih shvatio koliko se tijekom vremena mijenjam, te na koji se način određeni obrasci ponašanja odvijaju u mom životu. Ponekad uopće ne bih gledao unatrag. Sam proces razmišljanja ili spontanog zapisivanja osjećaja koje sam proživljavao veoma mi je pomagao, unoseći red u moje misli i neki posebni sklad u moju svijest. Pored toga, donio mi je smirenost i razumijevanje kakvo nisam pronašao ni u jednoj drugoj aktivnosti.

Kupio sam dnevnik s praznim listovima kako bih ta razmišljanja uvijek mogao zapisati i čuvati pored sebe. "Dijalozi sa samim sobom" postali su mi tijekom vremena vrlo dragocjeni. Usamljenost se pretvorila u neku vrstu čistilišta koje mi je usred krize jako trebalo. Kad se danas osvrnem na ta vremena, shvaćam da sam u tim trenucima tihog dijaloga - u praznini - stekao značajne uvide koji su me kasnije vodili prilikom donošenja važnih odluka o svom životu.

Kako su mi misli postajale jasnije, počeo sam se spontano rješavati bola iskrenim i dubokim plačem. Plakao sam zbog gubitka svoje obitelji, ali i zbog nepromišljenog života kojeg sam vodio. Rješavao sam se sve te nagomilane boli prikupljene tijekom mnogih godina i vjerojatno po prvi puta proživljavao istinske emocije. Kao odrasla osoba nisam zaplakao sve do razvoda, osim zbog Mikea, sina moje sestre koji je poginuo u prometnoj nesreći. Mike je bio vrlo povezan s Pukovnikom koji je u njemu pronašao novu priliku da na pravi način odgoji sina. Mnogo je vremena provodio s Mikeom, slušao ga, grlio i govorio mu koliko ga voli i koliko mu je stalo do njega. Mikeova smrt gotovo je uništila oca. Upao je u emocionalnu krizu od koje se godinama nije oporavio. Nakon nesreće morao sam na sebe preuzeti sve poslove budući da Pukovnik nije mogao ništa raditi. Stoga nisam imao mnogo vremena za emocije. Tek se jednom prilikom nekoliko suza otkotrljalo niz moje lice. No, one nisu dolazile iz dubine moje duše.

U danima i mjesecima nakon odvajanja i razvoda postupno sam se počeo otvarati prema osjećajima. Svaki dan mi je bio dragocjen. Prije tog iskustva život nikada nisam doživljavao na takav način. Godine su prolazile u magli, tek s ponekim usponom ili padom. Iako je bilo i lijepih trenutaka, na nekoj sam razini bio svjestan da vodim mediokritetski život. Nakon životnog brodoloma situacija se promijenila. Iskustva su mi iznenada promijenila intenzitet, čvrsto se utiskivala u pamćenje, čak i onda kad to nisu bili neki veliki događaji već jednostavne situacije, poput susreta s djetetom koji je hranio golubove na malom zelenom trgu, jednog jutra u Parizu.

Počeo sam tada češće razmišljati o svom životu, kuda idem, te što od njega zapravo očekujem. Osim što sam pisao dnevnik, mnogo sam čitao i duboko razmišljao o filozofskim i osobnim temama. Na putovanjima sam često razgovarao s ljudima, s mojim vršnjacima ali i sa starijima, pokušavajući otkriti jesu li osjećaji koje sam počeo gajiti poznati i drugima. Otkrio sam kako većina mojih vršnjaka, izvanjski gledano "uspješnih ljudi", osjeća da imaju sve što žele u materijalnom smislu, ali da zapravo uopće ne žive. Osjećaju da nisu istinski slobodni, da žele nešto promijeniti, dati doprinos zajednici, te da ih, usprkos tome, strah i potreba za dodatnim gomilanjem materijalnih dobara sprečavaju da ostvare svoje namjere. Svi su oni ustvari govorili o potrebi "imati", a ne o potrebi "biti". Otkrio sam kako se ljudi zapravo ne boje umiranja; već se boje da nikada neće živjeti, da nikada neće shvatiti višu svrhu svog života te da nikada neće zakoračiti u nju, ili barem pokušati nešto promijeniti na ovome svijetu.